{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Udri muški: Naše javne žene

S
27.1.2010. u 07:55
0
3
Udri muški: Naše javne žene
0
Udri muški: Naše javne žene
Prodavačice ljubavi ili javne žene, tako su se nekad u našim jezicma označavale prostitutke. One su radile u javnim kućama, dakle, javnim servisima za muškarce. Ostale žene su bile za po kući, privatne. Surovost prema javnoj ženi je uvijek bila opravdana, jer ona je izazivala već samom svojom pojavom time što nije bila kod kuće - spremačica i majka danju, ljubavnica noću (možda).
Pjevačice, žene koje su pušile ulicom i žene koje bi se usudile da uđu u kafanu i nešto diskutiraju sa muškarcima, one su također smatrane javnim ženama. Ali, sad smo emancipirani, postoji zakon o jednakosti spolova, sad je sve drugačije. Osim što nije.

Nedavna smjena Duške Jurišić sa mjesta odgovorne urednice Informativnog programa javnog servisa zvanog FTV, to potvrđuje. Smijenjena je preko noći, bez objašnjenja, osim da je dobro radila. Dakle, smijenjena je jer je dobro radila!?

Proces da se smjeni glavna urednica Informativnog programa Hrvatske televizije trajao je godinu dana. Konačno, Programsko vijeće HRT-a je izglasalo nepovjerenje Hloverki-Novak Srzić zbog dokazanih grešaka i niza neprofesionalnosti (krađa izbornih anketa sa drugih televizija, tehnički i urednički propusti, itd. ) ali procedura je takva da je ni tada nisu mogli smijeniti, pa je ona mandat stavila na raspolaganje. To je sve prilično logično jer odgovorni/a urednik/ca na javnoj televiziji je pod stalnim pritiscima i ne može se smjenjivati kako kome pada na pamet. Kod nas može.

Upravni odbor FTV-a potvrdio, kolege novinari nisu reagirali, niko ništa, nema saopćenja političkih partija, ambasada, nevladinih oraganizacija, puj-pike ne važi, nikom ništa, živio komunizam!

Tokom opsade Sarajeva Duška Jurišić (tada djevojački Rakonjac) je vodila centralne dnevnike na istoj toj televiziji. Radila je sa Senadom Hadžifejzovićem, Ivicom Puljićem, Belminom Karamehmedovićem, Arijanom Saračević, Tarikom Helićem i drugim kolegama kada nije bilo moguće raditi. Bio je to najsvjetliji period bh. televizijskog novinarstva.

Duška Jurišić je tada radila pod granatiranjem i zločinačkim pogledom sa Pala tipova poput Riste Đoge. Poslije rata bila je na specijalizaciji na CNN-u i radila na BHT-u. Kada je počela uređivati i voditi emisiju «Pošteno govoreći», na prvu emisiju je reagirala Vlada Republike Srpske kritikujući Dušku Jurišić da govori protiv srpskog naroda i Republike Srpske. Milorad Dodik ju je, prije tri godine, uživo u emisiji, javljajući se preko video-linka iz Banje Luke, izvrijeđao jer mu se nisu sviđala njena pitanja.

Danas je Duška Jurišić «islamofob» , vodi «anti-bošnjačku politiku» i sama «piše grafite protiv sebe» (samo da ne zaboravimo da smo «granatirali sami sebe» prema riječima Milorada Dodika i njegovih istomišljenika). Također je, prema mišljenju nekih kolega, «nekompetentna». Ali, jednostavno, Dnevni avaz nije u pravu. Duška Jurišić nije ni islamofob, niti vodi anti-bošnjačku politiku. Ni oni novinari koji kažu da je neznalica nisu u pravu. Duška Jurišić jeste kompetentna.

Ipak, mi ne možemo izdržati dugo sa ženama na rukovodećim pozicijama čiji je posao neprekidno izložen javnosti, dakle, ne možemo da nam šefuju javne žene. Trpimo ih jedno vrijeme, a onda ih pometemo. Njima nisu dozvoljene nikakve greške. Ako nemaju ljubavnika i ako ne zalaze u kafane ili ne idu na derneke, pa ih ne možemo poniziti zbog njihove seksualnosti ili životne radosti, naći ćemo već nešto.

Mi se bojimo jakih žena

Tako je i Senka Kurtović, kad se pokazala previše samostalnom, smijenjena sa mjesta glavne urednice «Oslobođenja» jer je bila «nekompetentna», «naivna», «budala», itd. Duška Jurišić nije smijenjena zato što je pravila greške, a neke greške jeste napravila kao što ih pravi svako ko radi. Duška Jurišić je smijenjena zato što je žena i zato što je kompetentna. To što je Srpkinja samo je dobro došlo. Ne govorim ovdje o tome da žene ne bi trebale imati istu odgovornost kao i muškarci ili da ne treba kritikovati (ne)rad rijetkih političarki.

Govorim o jednom društvenom strahu od javnih žena. Mi ih ne podnosimo jer su one previše jake i previše pametne. Odbacili smo nekih osamnaest godina Suadu Kapić koja je privatno napravila najznačajniji projekat dokumentovanja opsade Sarajeva zato što je to radila sama, ulagala svoja sredstva, zato što je uvijek dobrodošla u Muzej holokausta u Washingtonu i na američke i japanske univerzitete.

Zlo nam je od Jasmile Žbanić jer je napravila prvi igrani film a da to nismo ni skontali, pa ušla u konkurenciju Berlinalea, pa pobijedila. Malo smo je «voljeli», ali kad je počela da pravi drugi film radije nego da priča o haljinama, pa sa tim drugim filmom opet ušla u konkurenciju Berlinalea, muka nam je od nje.

Povraća nam se od Aide Begić koja se usudila da pokrivena (hej, pokrivena!) režira film sa osmomjesečnom bebom u rukama sarađujući sa producenticom Elmom Tataragić (o ne, opet žena). I kad smo željeli da njihov fundamentalističko-žensko-dosadni film propadne, one su osvojile devedeset pet nagrada na festivalima širom svijeta!

A, šta reći o Medihi Musliović, glumici, pa još razvedenoj, pa još samostalnoj majci ili o Medžidi Kreso, predsjednici Suda BiH ili Tatjani Ljujić-Mijatović (čuj dva prezimena, ma mojne mi folova!)? O pjevaljkama se nema ništa ni reći – o Selmi Bajrami koja pjeva o svojoj seksualnosti, o Hanki Pladum koja pjeva o ženstvnosti i Elviri Rahić koja pjeva o samostalnosti žene. Zna se šta su one!

Žene po kojima volimo 'raspaljivati'

Ali ima jedna kategorija žena po kojima naročito volimo raspaljivati. To su one koje su postale javne žene zbog svojih muževa, kao što su Olga Palinkašev Gregorian, Suvada Branković, Seka Izetbegović, Lejla Akšamija, Azra Cerić. Njih možemo vrijeđati koliko hoćemo – po nacionalnoj i vjerskoj osnovi, po tome kako se oblače, kako hodaju, od njih možemo praviti kakve hoćemo žene-mostrume, proglašavati ih neznalicama koje profitiraju zbog svojih bitnih muževa, stavljati ih na tajne liste OHR-a, možemo im raditi šta god ko hoće, samo da bi se osvetili njihovi muževima.

Nije važno šta o tim ženama baš ništa ne znamo. I još je Lejla Akšamija kćerka, o strahote, Alije Izetbegovića! Zbog toga je ona direktorica srednje škole, inače je sigurno nepismena.

Te naše javne žene su nam najgore jer su tu pored nas. Njih treba napadati, a ne Biljanu Plavšić, ratnu zločinku. Jer Biljani Plavšić ionako ništa ne možemo.

http://harispasovic.blogger.ba/

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: