{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Ubistvo dječaka u Hadžićima: Komšije su znale za nasilje, niko nije reagirao

3.3.2014. u 21:30
510
154
Ubistvo dječaka u Hadžićima: Komšije su znale za nasilje, niko nije reagirao
510
Prošlo je pet dana od brutalnog ubistva četverogodišnjeg dječaka u Hadžićima. Stravičan zločin nad djetetom koji je šokirao regiju i dalje je glavna tema mještana. Neki se pitaju kako se to moglo desiti u njihovom komšiluku, a da nisu ništa znali, drugi nerado o svemu govore osjećajući se pomalo odgovornim što nisu reagirali na vrijeme, dok ima i dalje onih koji kažu da im je žao, ali da se nisu osjećali pozvanim da bilo šta urade.
Porodicu Lipa u kojoj je ubijen četverogodišnjak dobar dio Hadžićana poznaje. Nažalost, niko po dobrom. Nekoliko njih u razgovoru sa ekipom portala Klix.ba svjedoče o tome kako su porodični odnosi bili nesređeni, da je i ranije bilo nasilja, da su djeca prilično zanemarivana..., ali niko nije očekivao najgore. Za neke se podrazumijevalo da su "batine odgojna mjera".

Kuća porodice Lipa u zaseoku Garavci izgleda sablasno. Na prvi pogled to je devastirani objekat i čini se kao da niko ne živi tu. Dok posmatramo dječiju igračku zaljepljenu na prozor, pokidanu žutu policijsku traku i komšijske prozore na kojima se pomijeraju zavjese, ali niko ne izlazi vani, prekida nas lavež psa u dvorištu kuće gdje se desio zločin. Pas je jedini koji je još uvijek tu. Dajdža ubijenog dječaka, jedini u porodici kojem nije određen jednomjesečni pritvor, je vjerovatno jutros bio na poslu. Samo veš na balkonu svjedoči da je neko svraćao u kuću.

Svi su mislili da batine nisu ništa ozbljno



U razgovoru s prvom komšinicom, čiji je suprug prevezao dijete u bolnicu nakon brutalnog premlaćivanja, saznali smo da očuh koji je glavni osumnjičeni za ubistvo dječaka, s majkom Enom Lipom živi u vanbračnoj zajednici od decembra. Ubijeni dječak i njegova sestra su i ranije dobijali batine, ali komšije su mislile "da to nije ništa ozbiljno".

"S očuhom Salihom Arnautovićem, ali ni sa ostalim članovima porodice nisam uopće komunicirala. Ne samo ja, cijeli komšiluk. Konkretno, oni su krali struju šest godina, kada su ih uhvatili u tome, dječakova nana Munira je to zamjerila nama, jer je mislila da smo ih mi prijavili. Od tada ne pričamo s njima. Ranije smo komunicirali, ali oni nikada nisu ulazili u našu kuću, niti mi u njihovu", objašnjava nam prva komšinica odnose s porodicom Lipa.

Ne želeći da joj navodimo ime, nastavlja pričati. Nana i djed Emir su, kaže, također tukli djecu i kad su bila manja. Na naše pitanje da pojasni kako je to prema njenim saznanjima izgledalo, komšinica svjedoči da je bilo brutalno.

"Nana je znala ubaciti dječaka u sobu s pogledom na moju kuću. Često sam ga čula kako plače. Ukoliko ne zaspi dobijao je batine. U kući je uvijek bila neka vika i dernjava. Čula sam nanu često kako više na dječaka da ne ide pod stol, ali nisam znala o čemu se radi", kaže komšinica.

Na naše pitanje zašto nikada nije pozvala policiju ili lokalni centar za socijalni rad, ona sliježe ramenima, a potom kaže: Nismo znali da se takvo nešto moglo desiti. Kaže da prema njenom saznanju to nisu učinile ni druge komšije, niti je kada vidjela policiju da dolazi. Tog kobnog dana kada je dječak premlaćen na smrt, naša sagovornica kaže da je cijeli dan obavljale neke poslove u dvorištu.

"Prozor im je bio otvoren cijeli dan i dijete je bilo s njima, ali mi apsolutno nismo čuli dječiji glas. Puštali su muziku, pjevali i smijali se. Negdje oko četiri sata dječakov djed je istrčao vani i zavapio mom suprugu: Suade, molim te odvezi malog u bolnicu, on umire! Dječakova majka je izašla na vrata i kaže, ovim riječima: Pa šta ću ja sad? U tom momentu sam joj svašta nagovorila. Očuh je stajao na stepenicama i ništa nije rekao. U tom momentu još nismo znali o čemu se radi. Djed je iznio dijete napolje, glavica mu je bila oborena, izgledalo je kao da je povraćao. Dio tijela mu je bio otkriven i mogla sam jasno vidjeti da ima crvene fleke. Nakon što su dječaka odvezli u bolnicu, očuh je sjeo na bicikl i odvezao se negdje, kasnije je i majka otišla za njima", kaže naša sagovornica.

Ono što ju je, kaže, posebno iznenadilo je to da niko u porodici nije plakao kad je već bilo jasno da je dječak mrtav.

Svima su dugovali novac



"Moj muž se vratio i rekao mi da je dječak mrtav. U tom momentu nana je sjedila pored prozora i pušila cigaretu. Nije pokazala nimalo interesa, nije otvorila prozor da pita šta je s djetetom. Enu sam kasnije čula kako urla nekome: Razumi me, Bogati! U tome je stigla i policija. Znate šta mi je najupečatljivije? Muniru kad glava zaboli, oni zovu hitnu pomoć, a sa djecom nikada nije bilo tako kad su bolesna", kaže ona.

Preminulog dječaka i njegovu sestru u komšiluku su rijetko viđali da se igraju ispred kuće. Otac ih je viđao, ali uglavnom na drugim mjestima. Jedina osoba o kojoj u komšiluku imaju nešto pozitivno reći je dajdža. "On je volio tu djecu i vodio ih je u igraonice", kaže jedana komšinica.

Lipe su bili dužni svima. Posuđivali su novac, a ponekad su radili za dnevnicu. Imali su i zemlju uz kuću, ali nikada je nisu obrađivali, pričaju nam u Hadžićima. Neki od stanovnika naselja Garovci su od djeda Emira zazirali, jer je često prilazio kućama i zurio koroz prozor unutra. Svako u Hadžićima ima svoju priču u vezi s tim šta se desilo, međutim ono što je apsolutna istina je to da niko ništa nije uradio da spriječi ovaj brutalni zločin nad nedužnim djetetom.

Mirsada Poturković, službenica za odnose s javnošću i dugogodišnja direktorica Centra za socijalni rad Kantona Sarajevo u razgovoru za Klix.ba tvrdi da u toj ustanovi nisu znali za nasilje nad djecom u porodici Lipa.

"Centar za socijalni rad nikada nije imao kontakta s tom porodicom, a vezano za nasilje. Kad je riječ o nekim drugim stvarima, imali smo kontakt. Porodica se obraćala Službi za socijalni rad u Hadžićima tražeći socijalnu pomoć, a kontaktiralo se i s Enom Lipom u vezi sa ostvarivanjem prava na dječiji dodatak. Služba za socijalni rad je kontaktirala i sa dječakovim ocem (Suad Ćesir op. a.), a vezano za njegov odnos s djecom, odnosno pravo da viđa djecu. Služba socijalne zaštite je tu uredila odnose, a otac se interesirao i za mogućnost preuzimanja djece. Objašnjeno mu je da mora pokrenuti sudski postupak kako bi dobio djecu da žive s njim. Što se komunikacije s djecom tiče, to mu je bilo omogućeno i mi imamo informaciju da porodica Lipa tu nikada nije pravila problem", kaže Poturković.

Jesu li socijalni radnici ikada obišli porodicu, zašto nisu razgovarali s komšijama, kako je moguće da nisu imali bilo kavu informaciju i da nisu reagirali da zaštite djecu? Bezbroj je pitanja.

Kazne zatvora i do 40 godina



"Centar za socijalni rad odlazi na adresu u svim situacijama gdje dobije signal da ima nasilja, bilo da je to od škole, policije, komšija... To se u ovom slučaju nije desilo. Mi nismo imali takvu informaciju. U situacijama gdje porodica traži neku materijalnu pomoć, socijalni radnici ne odlaze na teren. Centar nema diskreciono pravo da na osnovu onoga što vidi na terenu donosi odluku o materijalnoj pomoći, već u skladu sa odredbama zakona, odnosno na osnovu dokumentacije. Prije rata smo išli na teren vidjeti kavo je stanje i na osnovu toga odlučivali o davanju pomoći, sada nije tako", objašnjava Poturović.

Očekivanje javnosti je da socijalni radnici moraju biti na terenu, ali na koji način to može učiniti 60 socijalnih radnika u KS, a da budu prisutni u svakoj porodicu, pita Poturović.

"Jeste potrebno da budemo na terenu, ali kako? Mi i od sebe očekujemo takvo što, ali u odnosu na broj stanovnika to je fizički neizvodivo. Osim toga, zakoni su takvi kakvi su", dodaje ona.

U Centru za socijalni rad apeluju na građane da jave policiji ili njima, ako imaju saznanja o bilo kakvom nasilju, pa i nasilju u porodici.

Ono što predstoji je suđenje za ovaj stravični zločin. Majka Ena Lipa (25), njeni roditelji Emir (57) i Munira (62), te nevjenčani suprug Salih (28) su u pritvoru i ostat će tamo još najmanje mjesec. Omar Mehmedbašić, Enin advokat, je za Klix.ba kazao da će ona najvjerovatnije odgovarati zbog ubistva djeteta. Prema njegovoj procjeni, radi se inače o povodljivoj osobi, što je njen nevjenčani suprug koristio. Cijela porodica će se najvjerovatnije suočiti s kaznom zatvora, koja može iznositi od 10 do 40 godina, objašnjava Mehmedbašić.

Bilo koja kazna ne može vratiti život nedužnog djeteta, ali može biti opomena nasilnicima. Policija, Centar za socijalni rad, cijelo društvo je moralo uraditi nešto da se zločin ne dogodi. Sada ostaje opravdan strah da se ovakvo nešto može ponoviti negdje drugo, u nekom drugom komšiluku, možda i u našem. Dužnost svih nas je da reagiramo na vrijeme.




Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: