BiH
137

U posjeti sestrama franjevkama u Mostaru: Poruka Uskrsa je da dobro pobjeđuje zlo

Piše: Ž. Miličević
(Foto: Željko Miličević/Klix.ba)
Samostan Školskih sestara franjevki Krista Kralja u Potocima kod Mostara dom je ženama koje su se svega odrekle u životu kako bi svoj život posvetile Bogu, Crkvi i brizi prema ljudima kojima je pomoć potrebna. U povodu blagdana Uskrsa, ekipa portala Klix.ba je posjetila ovaj samostan i svjedočila pripremama za veliki kršćanski praznik.

Sestre franjevke očituju se u spremnosti da budu uz čovjeka u nevolji, posebice se zalažu za one koji ne mogu uzvratiti. Biti franjevka znači na vrlo jednostavan način doživljavati Boga kao Oca, a ljude kao braću i sestre.

Jedna od takvih osoba je i sestra Dominika Anić koja je u samostanu od 1986. godine. U Kiseljaku je bila šest godina, deset godina provela je u Majčinom selu u Međugorju. Za vrijeme rata bila je u rodnom Tomislavgradu, a jedno vrijeme je boravila i na Humcu.

Samostan spaljen u ratu

Prije četiri godine došla je u samostan Sv. Franje u Potocima kod Mostara, koji je, nakon što je ratu bio razoren i spaljen, a tadašnjih 80 sestara protjerano, obnovljen 2005. godine. Prema riječima sestre Dominike, u historiji samostana, koja je duga više od jednog vijeka, ratno vrijeme je bilo najteže.

"Božija providnost uvijek za nas brine, pa su nam neki ljudi za vrijeme našeg izgnanstva iz samostana u Baškoj Vodi u Republici Hrvatskoj iznajmili svoje kuće. Ubrzo smo napravili jednu kuću u Međugorju, pa su se neke sestre tamo vratile" kaže nam Dominika.

Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Sestre tada nisu imale sredstva da grade novi samostan, niti da popravljaju srušeni.

"Kako Bog sve vodi, a ne čovjek, desilo se da je u jednoj skupini međugorskih hodočasnika bio jedan čovjek koji se zove Patrick Doherty. Kad su obilazili Mostar svratili su i u franjevački samostan. Sestra koja im je bila vodič ispričala je kako su prije rata sestre imale samostan u blizini Mostara, koji je razoren i srušen, pa se sad trenutno rasute na nekoliko strana. Tada je Patrick rekao da bi želio vidjeti razoreni samostan. Kad je došao ispred porušenog objekta rekao je da će, ako se sestre žele vratiti, on napraviti novi samostan. Ubrzo je urađen projekat i samostan je izgrađen za kratko vrijeme", priča nam sestra Dominika

Samostan je izgrađen 2005. godine zahvaljujući velikodušnom daru Patricka i Maureen Doherty iz Kanade, koji sa svojom porodicom skoro svake godine dolaze u Mostar i posijete sestre u samostanu.

"Kad nas je ta Božija providnost ponovo vratila na ovo što je naše, mi želimo ovu kuću otvoriti i drugim ljudima koji traže Boga i smisao života. Želimo ponuditi ono što je nam darovano da i drugi imaju, da samo mi ne uživamo. Tako smo otvorili mali dječiji vrtić Sv. Klara, koji sada prima tridesetak djece. Iznad vrtića nalazi se duhovni centar fra. Paškal Buconjić, koji je, kao biskup, sestrama dao ovo zemljište gdje se mi sada nalazimo. Sestre su ovdje prije više od jednog vijeka sadile povrće da bi mogli hraniti djecu u mostarskom sirotištu", priča sestra Dominika i nastavlja:

"Nama sestrama je najvažnije duhovno, vidite kako se Bog pobrinuo da se, nakon što nam je sve spaljeno, razoreno i protjerano, vratimo ovdje i da imamo više nego što smo ikada imali. Možda će i ovaj lijepi samostan nekada u budućnosti ponovo biti srušen, to samo sam Bog zna, a ovo što čovjek gradi duhovno, to je nerazorivo i onda to Bog na kraju nagradi".

Svaka sestra ima svoje zaduženje

U samostanu trenutno živi 30 sestara i šest djevojaka u drugoj godini formacije postulature i dvije u novicijatu.

Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Foto: Željko Miličević/Klix.ba

Među sestrama koje žive u samostanu jedna radi na Odjelu ortopedije u Sveučilišnoj kliničkoj bolnici Mostar, dvije rade u lokalnoj župi gdje vode zborove, uređuju crkvu i oko crkve. Unutar samostana su sestre koje održavaju seminare u duhovnom centru fra. Paškal Buconjić.

U samostanu je, također, raspoređen posao. Kako kaže Dominika, neke sestre rade u kuhinji, druge sa djecom u vrtiću, neke sestra u samostanu šiju odore - habete i druge stvari koje su potrebne. Tu su i sestre koje više nisu u fizičkoj snazi i one izrađuju krunice. Svaka sestra ima jedan dio samostana koji održava i o njemu se brine. Sestra Dominika, uz obaveze u vrtiću i angažman na radiostanici Mir Međugorje, čisti i održava kapelicu, koja je u sklopu samostana.

Uz sami samostan se nalazi malo jezero u kome se nalaze šarani, a iza samostana se nalazi povrtnjak. Tu je i maslinjak sa 120 maslina, koje su prije dvije godine počele davati plodove, pa se ovdje pravi i maslinovo ulje. Zasađen je i novi maslinjak sa 2.500 stabala i njihovi plodovi se još čekaju.

U blizini samostana setre imaju i svoje groblje gdje je, prema riječima sestre Dominike, nedavno ukopana jedna franjevka. Sestra Dominika nam je objasnila kao izgleda jedan dan sestre franjevke u samostanu.

"Dan časne sestre u samostanu započinje ustajanjem u šest sati, u 6:30 je razmatranje u tišini, tj časoslov, koji se moli tri puta na dan. U 7:00 sati je sv. Misa, nakon toga je doručak, a potom sestre odlaze na svoje dnevne dužnosti. U 12 sati sestre koje su u samostanu mole srednji čas, koji traje pola sata kao i jutarnji, i nakon toga u 12:40 sati je ručak. Poslije ručka je kratki poslijepodnevni odmor od sat vremena. Nakon popodnevnog odmora nastavlja se radni dio do 18:00 sati kada je večernja molitva. U 19:00 sati je večera, a potom se sestre u zajedničkom dnevnom boravku druže, gledaju televiziju, razgovaraju, igraju društvene igre. Nedjelja je dan Gospodnji, predviđena za odmor tako da se taj dan sestre odmaraju, šetaju oko samostana u dvorištu", ispričala nam je sestra Dominika.

Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Foto: Željko Miličević/Klix.ba

Tri odgojna stepena

Osim duhovnog poziva, za časnu sestru je potrebno i osam godina obrazovanja. Prva godina kandidatura, druga godina postulatura, treća novicijat i sljedeći pet godina obnova zavjeta i tek onda se dobiva prsten i doživotno se zavjetuje, objašnjava nam sestra Dominika i kaže nam da imaju tri odgojna stepena.

"Djevojke koje se zanimaju za redovnički život dolaze razgovarati sa provincijalkom. Kada dođu, onda je godinu promatraju. Nije uvjet da budu punoljetne, imamo sad trenutno pet djevojaka u Mostaru u kući časnih sestara koje idu u srednju školu, a koje su naše kandidatkinje. Sestre se za njih brinu, ali za vjerske praznike idu svojim porodicama. Po završetku srednje škole, započinje njihova službena formacija priprema za redovnički život tj. postulaturu, gdje dobiju jedan mali znak, crne haljinice sa bijelim kragnama. Kroz tu godinu postulature, malo se aktivnije upoznaju sa redovničkim životom, imaju odvojenu trpezariju, u kojoj one jedu sa svojom odgojiteljicom" govori nam Dominika,

Novicijat je, objašnjava, treći stepen obrazovanja

"Novicijat je godina kušnje u kojoj novakinje borave u samostanu. Godinu dana nemaju nikakav doticaj sa vanjskim svijetom, samo ih mogu jednom ili dva puta u toj godini posjetiti roditelji, odnosno uža rodbina. Telefon ne posjeduju, samo mogu za Uskrs i Božić pozvati svoje da im čestitaju praznike. To je ustvari prijelomna godina kada vidi da li je redovnički život za njih ili ne", govori nam Dominika.

Nakon godine novicijata polažu zavjete i dobivaju redovničko odijelo šlajer i habet . Sljedećih pet godina obnavljaju zavjete. Tek poslije pet godina dobivaju prsten i doživotno se zavjetuju.

Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Foto: Željko Miličević/Klix.ba

Povodom Uskrsa sestra Dominika nam je ukratko ispričala kako se obilježava ovaj praznik u samostanu

"Farbaju se jaja, koji su glavni simbol Uskrsa. Spremamo jela, samostan se diskretno okiti simbolima Uskrsa. Jela koja se spremaju je kvašeno tijesto, koje se napravi u obliku jajeta ili zeca. Ne spremaju se nikakva posebna jela, samo je trpeza malo bogatija nego inače. Što se tiče pisanica ofarbamo ih oko 200, a farbaju se tradicionalno u kori od luka (lučini). Također ofarbamo stotinjak pisanica uljanim bojama koje služe kao dekoracija i to poklonimo obično svojim prijateljima i rodbini".

Uskršnja radost

Zavjetovane sestre Uskrs slave u samostanu jer je to njihova porodica, dok mlade djevojke, koje su u postulaturi, idu za Uskrs kućama.

"Od velikog petka u samostanu je posebna tišina, nema razgovora, ne zvoni se u kapelici, telefon se samo u nužnoj potrebi koristi. U subotu navečer, na uskrsnom bdijenju unosi se uskrsna svijeća i nakon četrdeset dana, koliko je trajala korizma, ponovo se začuje pjesma aleluja u samostanu", priča nam Dominika

Tu večer se pjevaju uskršnje pjesme, a na sami Uskrs zajedno se ruča, atmosfera je opuštenija i veselija.

"Uskrs je sam po sebi poruka nade, poruka da život uvijek pobjeđuje smrt, da dobrota pobjeđuje zlo, da radost pobjeđuje tugu. Ja bih željela svim građanima Bosne i Hercegovine prenijeti poruku nade i kazati im da je pobjeda života bitna, pobjeda dobrote, međusobnog razumijevanja i poštovanja, to je poruka Uskrsa".

Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Foto: Željko Miličević/Klix.ba
Kratka historija samostana

Prve Školske sestre franjevke u Hercegovi su došle 1. augusta 1899 .godine iz Maribora na poziv biskupa fra. Paškala Buconjića da preuzmu brigu za siročad i za skrb i odgoj ženske mladeži koja je ostala bez roditelja. Sestre su se nastanile u Potocima 1910. godine na posjedu koji im je darovao biskup Buconjić, gdje su uzgajale voće i povrće, pravile mliječne proizvode i tako hranile djecu u sirotištu. Između dva svjetska rata vodile su osnovnu školu sa pravom javnosti. Dolaskom komunista na vlast 1945. godine sestrama je oduzeto pravo baviti se odgojno -obrazovnim radom, tako da je samostan služio samo za odgoj redovničkog naraštaja. Na ovom mjestu je bilo i sjedište hercegovačke Provincijalne uprave Školskih sestara od 1932. do 1991. godine. Početkom rata 1992. godine samostan je u potpunosti uništen, a sestre protjerane iz njega. Zahvaljujući dobrim ljudima, a naročito Patricku i Maureen Doherty iz Kanade izgrađen je novi samostan gdje su se 2005. godine sestre vratile da udahnu život ovom mjestu obilježenom smrću i stradanjima.