{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


U kakvom filmu živimo?

S
21.8.2009. u 09:19
0
20
U kakvom filmu živimo?
0
U kakvom filmu živimo?
Za istinu o sebi, treba postaviti pitanja u sebi. Imamo li snage za to?
Završen je 15. Sarajevo Film Festival i podijeljene su nagrade. Dominirali su filmovi koji istražuju univerzalno zlo, tzv. filmovi globalne metafore. Filmska epoha kojoj trenutno svjedočimo je u jednom smislu laboratorijska, pa i eksperimentalna. Čini se da evropski film trenutno "čuvaju" koprodukcije, tematsko-stilski kompromisi koji se bave posljedicama globalizacije, tranzicijom, i anticipacijom recesije, strahopoštavanja svijeta velikog kapitalizma. Takve karakteriše veritativni, skoro dokumentaristički način prikazivanja likova i situacija, kamera "iz ruke", često i pod vidno smanjenim svjetlom. Kako se takvi filmovi finansiraju sa raznih strana, tako je u njima prisutan i svojevrstan diktat sadržaja – ljudska prava, integracija mladih, ili imigranata često se stavljaju u prvi plan. Život evropskog filma je festivalski, moglo bi se reći i forumski i to ga čuva pred nestankom kina i manjkom distribucijskog prostora. Publika koja je išla u kina, praktično, više ne postoji, a film je od umjetnosti koja problematizira društvo, skliznuo u prostor zabave. Taj segment dugo je bio rezerviran za Hollywood, a u posljednje vrijeme su ga zamijenile Grand parade, Veliki Brat, Supertalentsi i ostali estradni instanti. To je, donekle, razumljivo: naime, običan gledatelj željan barem malo razonode će se nakon svih briga, teško natjerati da gleda film o mučnom odrastanju u Istanbulu ili preživljavanju studentice prostitutke u Ljubljani. "Narod voli veselo", a filmski profesionalizam je recesijom ozbiljno uzdrman. Na Zapadu se veliki broj filmskih poduzeća i fondova gasi, a u ostalim dijelovima svijeta situacija može biti samo lošija.

Uviđajući sve pobrojane razloge, moglo bi biti jasno zašto je glavnu nagradu 15. Sarajevo Film Festivala dobio film Obični ljudi Vladimira Perišića. Radi se o, kako je sam reditelj rekao "time&space laboratorijskom istraživanju zla". U redu, ako je tako, ali pojedini detalji (oko) tog filma otkrivaju dimenziju izrazitog kalkulantstva i pomanjkanja temeljne građanske hrabrosti: u njemu, naime, egzekucije zatvorenika izvršava jedinica u maskirnim uniformama koja nema oznaka. Jedino ime koje zatvorenik kaže je "Miša", a jedini kontakt sa vanjskim svijetom komandant jedinice ostvari sa izvjesnim Fićom s kojim u pauzama egzekucija ležerno razgovara o tome kako je čija familija. Da, još je Hannah Arendt kazala da je zlo banalno, ali kad se sve te stvari zbroje i svemu doda činjenica da je producentica ovog filma bila Miloševićeva ministrica kulture onda se čovjeku sve pomalo smuči. Pa i to kad se reditelj zahvali na Srcu Sarajeva i kaže da shvaća koliko je to srce veliko. Doduše, da ne budemo do kraja pristrasni, taj film ima izvjesnu estetsku težinu u kojem se prepoznaju veliki uzori, Andrej Tarkovski i Miklos Janczo u prvom redu, ali žiriju očigledno nije smetala njegova etička ravan. Zašto i bi? Kad su nagrade u pitanju, često se događaju drame zabune (i Kusturičin "Underground" je u Cannesu dobio Zlatnu palmu kao antiratna metafora, da bi više od decenije nakon toga sve pokazalo svoje pravo lice. Da ne bih bio sudski gonjen i osuđivan kao kolega i prijatelj Andrej Nikolaidis, sada neću napisati da je taj film bio dio Miloševićeve propagande, ali sve oko tog filma odavno je pokazalo svoje lice. Tako će biti i s "Običnim ljudima", a ako se na bilo koji način pokaže suprotno, spreman sam se i izviniti. Ispada, dakle, da je izvinjenja bespredmetno tražiti, pogotovo na filmskom platnu. Nema katarze, nema kazne ni nagrade. Ali, ako je već tako, onda je baš svaki stav jednako legitiman, pa i ovaj usamljenog čangrizala koji uvijek traži "dlaku" u jajetu.

Jer, na takav se svijet se, barem meni, teško navići: svijet u kojem, pojednostavljeno, "apstraktni" vojnici na "apstraktnim" toponimima ubijaju "apstraktne" zatvorenike. Onda za satisfakciju te vrste ostaje sasvim malo – krhka nada da umjetnost može utjecati na svijet, da se stvarnost i fikcija mogu udružiti u jednu uzvišenu sliku. Ništa zato, umjetnička djela trebaju živjeti svoje živote, baš kao i umjetnici. U tom smislu nagrade mogu biti određujuće, ali i ne moraju. Kao i slika svijeta uostalom. Zato bi film ove epohe o Sarajevu, ili jedan od njih, mogao biti priča o dvojici mladića koja u predvečerje velikog filmskog festivala (koji je, da ne bude zabune, najvažnija stvar koja nam se poslije rata desila u kulturi) ubijaju svog vršnjaka konobara i bježe iz grada u susjednu Hrvatsku, gdje ih hvataju pri pokušaju da dobiju boravišnu dozvolu.

Ali, za takav film bi se morali pogledati u ogledalo i zapitati: šta smo to sve, kao grad i društvo, ponudili mladima da se ne ubijaju na ulicama, da u grad ne izlaze s pištoljima i da pronađu izlaz iz svakodnevice u kojoj je novac jedini bog, a nasilje najčešći vid komunikacije. U takvom svijetu ispada još i dobro kad se neko "laboratorijski" bavi zlom. Ali, zlo najčešće nije laboratorijski nastalo, ono ima svoju adresu i mjesto nastajanja. Zakucati na ta vrata nije nimalo lako, i nije za svakoga, ali je skoro jedini legitiman put za saznavanje istine o sebi. Ma kako ona bolna mogla biti. Jer, SFF je svoje "odradio": kad se raziđu svi gosti, kad zaboravimo na "Obične ljude" i Mickey Rourkea i ostanemo "sa svojom se mukom razgovarati", itekako ćemo se imati šta zapitati.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: