Znam, pesimistično krećem odmah na početku godine, ali opet mi se činilo nekako logičnijim pripremiti se za ono što nas očekuje nego letjeti na krilima varljivog optimizma. Iznad svega, za to nam svima dovoljno prostora daje jedan mizeran kraj godine i još mizernija proslava nove, što je sve skupa pokazalo u kakvom smo glibu i kako nam neće biti lako još jedan fin vremenski period.
O godini koju smo tek prigrlili da ne govorimo jer će globalna kriza koja se u drugim zemljama završava, kod nas tek pomesti i ono dobro što smo imali. Treba samo malo sačekati.
A, do tada naš život je svakako jedna velika humoreska koju mazohistički i šutke podnosimo, a krivi su nam oni i samo oni koje samo sami birali, koji nas zasipaju obećanjima koja ni sami jadni ne mogu izvršiti ni za 10 svojih mandata. Upravo naše najveće zvijezde, opskurni političari kojima se uspjeh ogleda u količini sala koju su nalijepili kroz godine tavorenja i još deblje bankovne račune od silnog naprezanja da nama bude bolje, a to bolje ne dolazi, pa ne dolazi.
Ako ne vjerujete meni, podvucite si crtu i sračunajte koliko ste napredovali protekle godine i koliko je sve oko vas zapravo bilo stajanje u mjestu, jedna velika nula.
No, to možda usljed silne brige za opstojnost kolektivnih identiteta sprstva, hrvatstva i bošnjaštva možda i niste mogli skontati jer su te teme svakako bile bitnije od preživljavanja, spajanja kraja s krajem i kuckanja crkavice za iole pristojan život.
Naše reality zvijezde poput Dodika, Tihića, Čovića i ostalih tegljača u provaliju, totalno su okupirale naše tv i ine ekrane da samo zaboravili na to kako život oko nas stagnira, kultura odumire, nema novaca za školstvo i zdravstvo, estradna scena svedena je na nekoliko istaknutih turbofolkera a kvalitetna dešavanja koja bi nas učinila dijelom vibrirajuće Evrope, u velikom nas luku zaobilaze.
Dakle, onako kako siromašimo materijalno, tako se srozavamo i duhovno. Tako da je našim narodnim masama vjera i nacija, i na početku 2010.godine, ostala najbolja uzdanica a njenim zaštitnicima još jedna sigurna karta na koju će igrati i tokom ovogodišnjih izbora. I u totalu, priča nam je svima poznata jer je ista posljednjih 15 godina. Da, čitavih 15.godina živog blata koje nas ne prestaje vuči prema dolje. Ma koliko nam to što imamo pojesti i popiti u toplom domu bio neki poslijeratni civilizacijski domet.
Naime, dok svijet smjelo i sa novim optimizmom zakoračuje u novu dekadu, nama se nacionalna trvenja, počevši s tim kako se ko zove, još uvijek najveća enigma i jasan dokaz srednjovjekovlja koje je poput plijesni zahvatilo naše pore.
I opet kad provrtimo film, oni koji ga vrte, shvatimo da nije ni do koga drugog do nas samih i da je sve to u našim rukama. A, naše ruke toliko su umrtvljene posljednjih godina da sam ne mogu ništa uraditi osim da budu logistička ispomoć za sveopštu kuknjavu o tome kako ništa ne valja.
Uz to smo stvorili jednu pseudogeneraciju divljaka koja osiljena internetskom anonimnošću pravi isprazne cyber revolucije za koje u stvarnom životu iskazuje pravu impotenciju.
Ovi i drugi fragmenti naših životi samo su jedna tužna mrlja na crnilu kojim je obavijena naša realnost i par miliona ljudi koji je žive u ovoj zemlji.
Ako neko misli da je sve zapravo drugačije, molim da nam bez odlaganja podastre dokaze i razuvjeri nas da nam promjene, mentalne i fizičke, uistinu nisu potrebne.
Ali dok do te zrelosti ne dođu i do ovih kolektiviteti koji prosperiraju koracima unazad, ništa neće biti od ovog pomalo ispraznog ispisavanja riječi koje se gubi negdje u beskrajnom eteru.
Do tada, valja svima poželjeti sreću u 2010. i zaogrnuti se sigurnošću koju nudi naša tradicionalna poštapalica – biće bolje! A, kada, to ni usko specijalizirane sarajevske vidovnjakinje tačno ne znaju.
Lepa Brena u dobrom raspoloženju stigla u Sarajevo kako bi obavila probe za spektakl u Zetri
