{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Turistička "ponuda" i vjekovne ublehe

S
16.7.2011. u 21:40
0
10
Turistička "ponuda" i vjekovne ublehe
0
Turistička "ponuda" i vjekovne ublehe
Prenapuhane investicije, lažne dividende, velike firme u propadanju i nelegalnoj privatizaciji. To je danas Balkan. I nešto malo muzike.
“Juli je mesec vruć kada putuje pola nacije”, pjevala je u bezbrižna vremena Balaševićeva grupa Rani mraz. O nekom Saši koji je u vozu slomio srce jednoj djevojci. Da, mladost – ludost = bratstvo – jedinstvo, barem kad je ova generacija u pitanju, koja podobro gazi petu banku.

No, tu i tamo se na putovanjima, pogotovo ljetnim da dogoditi da padnu sve barijere: nacionalne, generacijske, komunikacijske… Ljudi čavrljaju o životnim stvarima, opijeni mirisma borove šume i zaboravi se kriza, loš život, Boris Tadić, Haaški tribunal, Ivo Sanader i mutne transakcije oko željezara, telekoma i elektroprivreda. “Nemojte uzimati ove taksije što vas čekaju ispred, oni ne pale taksimetre, sačekajte da vam ja pozovem službu koju ja koristim”, mlada Bosanka se obraća paru turista negdje iz Vojvodine.

“Nisam bio ovde 25 godina, gde da idem?” – pita muškarac.

“Na Čaršiju, svakako, na Vrelo Bosne, otiđite i u BBI” – otcvrkuta djevojče i ode u sarajevsku noć.

“E, baš 'oću. Miriše ova Bosna” – zaključuje mirni Vojvođanin.

Ovih trideset i jedan dan jula predstavljaju značajnu pauzu u lošem životu Balkana, krivom srastanju prostora koji, eto, ima tu nesreću da većinu života provodi u lošem konceptu (samo)razarajućih atavizama.

Francuska franca

Kad, recimo, stignete u Sofiju, ne treba vam puno da skontate da se tu radi o evropskom gradu. Naravno, ne zbog Evropske unije u koju je Bugarska brže-bolje primljena 2006. godine, nego zbog činjenice da centar izgleda sasvim nalik nekim dijelovima Pariza, da su zgrade narodnog teatra, antropološkog muzeja, akademije nauka i parlamenta uređene i sjaje novim fasadama, i da nema nekog pretjeranog grča u komunikaciji s domaćinima.

Lingua franca je neka kombinacija naših jezika i engleskog , a prolazi se i s nešto francuskih riječi. U svakodnevnom životu, baš svi za “hvala” koriste francusko “merci”. To je nekakav hommage (kad smo već krenuli “francuziti”) činjenici da je tadašnja Treća republika iz Pariza 1879. kad je nastala bugarska država, snažno podržala njihovu nezavisnost i oslobođenje nakon rusko-turskog rata.

Sve je puno McDonaldsovih, Raiffeisenovih i ostalih simbola ljutog kapitalizma, ali čini se da grad nije izgubio dušu. Skateri u parkovima, muzičari na ulicama, ljudi na bazenima: baš svaki Bugarin s kojim sam razgovarao kaže da se od ulaska u Evropsku uniju živi lošije nego prije.

A Ceca?

Najpopularnije dnevne novine zovu se “Trud” i pune su priča o finansijskim aferama, prenapuhanim investicijama i nezakonitim dividendama. Ista tuga i bruka, od Alpa do Karpata. A da se radi o istom svijetu, svjedoči prva taksi vožnja:

“Where do you want to go?”

“Bulevar Vitoša.”

“Tako reci, bate, po angleski se priča vo Evropa. Ovde ćemo po naški, ovo je Balkan.”

“Dobro, bratko.”

I odmah, u srijedu:

“Je li, nego, šta će da bude sa Ceca?”

“Biće godinu i po dana u kućnom pritvoru. Nemoj puno da se brineš za nju,” odgovaram.

“Pa jeste, batko, a ima da plati neka golema suma.”

“Ima, million i po eura.”

“Mnogu parički.”

“Pa, jeste, ali kažem, ima odakle.”

Taksist uzdahne za teškom Cecinom sudbinom, i odaje umjetnici priznanje:

“Dobro peva.”

Ako hoćeš da znaš kakav je neki narod, poslušaj njegovu muziku. Tako je pisao još Konfučije. Bugarska popularna muzika je na tragu Srbije iz devedestih. Masa folka, uglavnom turbo, i nešto nasljeđa, uglavnom stare pjesme koje mi s ove strane znamo kao makedonske. I, naravno, Romi - naši Afroamerikanci. Osobnog favorita našao sam u Nazmi Leru, izvođaču na tragu pjevača koji su popularni, uglavnom, među “obojenima”: Srbijanca Zvonka Demirovića, Bosanca Fazlije, Makedonca Erdžana i magičnog Rumuna Nicolae Gutse. Stariji taksisti slušaju “prvojerene” vrijednosti: na vrhu su Zorica Brunclik i oba Halida, što je različito u odnosu na nas, gdje je Bešlić neuporedivo veći car.

Inače, Nazmi je iz Varne, najvećeg turističkog središta koje je prepuno turista. Crno more je u posljednjih nekoliko sezona popularna destinacija: zbog cijena, a i zbog toga što se ubrzano gradi. Ipak, kad pitate za usporedbu s Hrvatskom, većina objektivnih će reći da nema mora do Jadranskog.

Nole brate, znači Srbija

Što se Srbije tiče, svi smo mi, odnosno svi su oni – Novak Đoković. Ruku na srce, imaju i zašto biti. Osvojiti Wimbledon je velika, najveća stvar u tom svijetu i to je zaista briljantno. Što se ovoga hroničara tiče, stvar se korjenito neće mijenjati: između ekipa i pojedinaca s ovih strana, i recimo Nadala, izbor je jasan, uvijek ću navijati za Đokovića ili za Blanku Vlašić. Sve dok proslava njihovih pobjeda ne ugrožava nečiji integritet. To je, prosto, tako.

No, sjaj velikog pehara nekako zamagljuje ta napadna identifikacija. Ispada da se dvadeset godina stagnacije, širenja virusa naci(onali)zma i ratova hoće gurnuti pod tepih, i kao truleksom prebrisati Noletovim uspjehom. Desničarski kolumnisti, nacionalni programeri i ostala “pr” i menadžment bulumenta ovog sjajnog mladića voda kao mečku i pokazuje ga kao idealnog Novog čovjeka svjetskog poretka. Znate o čemu govorim, ovdašnji mediji su sličnu misiju obavili kad je u pitanju bio Džekin transfer u Manchester City. Bože, kakvih smo se sve budalaština naslušali i načitali!

To su bolesti malih naroda: nije bilo drukčije ni prije deset godina kad je Goran Ivanišević pobijedio na All Englandu, a već za dva dana potpisao peticiju u kojoj podržava “nevinog” Antu Gotovinu & njegovu ekipu. Dobro je da te stvari ne pomažu kad su suđenja u pitanju, jer ne bi prošlo mnogo dok se neki radikalni mislilac ne bi dosjetio da zbog Novakovog uspjeha treba osloboditi Ratka Mladića i Radovana Karadžića, jer je imidž Srba konačno trajno popravljen, pa se ne računa šta je prije bilo.

Najviši nivo ublehe

I kad dođete kući, sretni što je još jedno putničko iskustvo za vama, uhvati vas blaga tuga: na Marijin – dvoru mrak, slabo osvijetljeni prostor kao da se sakriva od pogleda. Krenete na bankomat: pola ih ne radi jer je “pao sistem koji ne može da podnosi ovoliki broj korisnika”. Dođeš kući, uhvatiš za slavinu, plus je trideset, ali – nema vode. I tu je,valjda, pao sistem.

I onda vam još, kao biber po pilavu, dođe izjava novog direktora ZOI ’84, čovjeka kojem je uspjelo da od novine br. 1 u svijetu napravi rupu koja se nikada neće zatrpati, e da će on podići turističku ponudu Sarajeva na viši nivo. Način na koji vlasti ismijavaju građane nigdje nije tako ciničan na Balkanu, i nigdje tako transparentan kao u Bosni. Čovjek za kojeg sumnjam da zna primiti i poslati e-mail, treba da nas turistički prosvijetli i napravi atraktivnim.

He, he.

Ali, rekosmo, juli je, pa će sve te ublehe lakše proći. Hladno piće, malo vode (ako ima) i borovina. Čovjeka (na Balkanu) nije teško usrećiti. Zašto se onda to tako rijetko dešava?

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: