{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Torovi naši bosanski

S
20.10.2009. u 12:00
0
29
Torovi naši bosanski
0
Torovi naši bosanski
U ovom izdanje rubrike 'Iz moje perspektive', naš čitatelj Faruk Omić piše o razdjeljenosti naše zemlje i društva u svojevrsne torove, i posljedicama toga na naše živote.
Nebesko plavetnilo se nadvilo nad ljepotom kojoj niko ne smije da se divi, ljepotom koja je kao prokletstvo božije data čovjeku da je se boji. Proplanci kao da se stide gorostasnih planina, biserne rijeke se skrivaju u sjeni kanjona dubokih, zelena jezera kao ogledala obližnjim šumama služe, a livadama zelenim kao da ne može razum da hodi.

Uklete su i riječi i slova koja Balkan opisuju kao raj na Zemlji, jer teško je grješniku hoditi po nevinoj zemlji, i piti vode čiste i bistre. U biti takve zemlje i nema na brdovitom Balkanu koji je nastao kao oličenje volje Božije da se jedan prostor zemaljskim rajem načini.Tu su rijeke obojene krvlju, zrak je gust i težak za disanje,a mrak je takav da ga se i sove boje. Uklete su boje svijetle, takvih se ljudi stide, proklinju ih i misle kako im donose bijedu i jad. Naseljena su naša brda balkanska, al' teško da njima ljudi hode.

Ovo je mjesto gdje je grijeh voljeti, gdje je tolerancija imenica koja se ne može primjeniti niti uz jedan glagol, mjesto koje je sinonim sa tminom, mjesto koga svijet sažaljeva, a u biti se mršti pri samoj pomisli na njega. I zašto ovolike crne misli, zašto riječi koje niko ne želi, zašto priča koju niko ne čita. Crno, tamno ili sivo, nekome slično, nekome isto. A, crno je nebo koje Bog nam načini nebesko plavim. Crno kao udovičko odijelo, crno kao da mora da žali ili proklinje što se nadvilo nad nama. I onda se zastati mora, zapitati se i pomisliti da li postoji mogučnost da se odgovor nađe.

Naći odgovor u prostranstvu ništavila, živjeti u mraku, a glumiti da si obasjan svjetlošću sjajnom. Uistinu smo veliki glumci, veliki majstori improvizacije, pa tako i ne treba da čudi kako nam je film najuspješnija djelatnost u velikom radnom okruženju pukog nerada. I kao što reče jedan stranac: 'Oni ne moraju da glume, oni žive svoje filmove'...I uistinu živimo, ako se to može nazvati životom. Nacionalizam nam je omiljeni hobi, priče o ratu osnovna zanimacija, a sakupljanje oružja čista specijalnost.

Pa, naravno, ne može Balkanac mirno da živi bez 'puce' ispod jastuka, jer u blizini je komšija koji ne živi životom svojim. Njemu je važnije imanje tvoje, a tebe pak interesuje kako da mu pakost koju osjeća prema tebi što uspješnije pretvoriš u zavist koja se u okrilju mržnje nalazi. Ali nismo mi takvi, mi smo veliki vjernici, prizivamo Boga, gradimo bogomolje i činimo dobro.Toliko smo dobri da raskošu kraja nema, molitve su nam kao propagandni materijal da bi nas ljudi smatrali uglednim i poštenim.

Bogomolje su sagrađene samo da bi napakostili drugoj naciji, a vjera je postala puka improvizacija za razne malverzacije. Obrazovanje kao stub društva se urušava kao oronuli zid. Dvije škole pod jednim krovom, isti nastavni plan na dva različita jezika,a do juče nam očevi te jezike nazivaše jednim. Ali ne može to više biti tako, jer kako će djeca velikih muslimana(Bošnjaka), Hrvata i Srba sjediti u istoj učioni kad se uopšte ne razumiju bez prevodioca ili u najboljem slučaju stranog koordinatora. Kako će udisati isti zrak kad nemaju ista pluća, kako će pisati po ploči kad su im krede različitih boja, a vjeroispovjest kakvoj ih roditelji uče, od njih deltoniste prave.

Pa kako onda čitati slova koja su napisana bijelom kredom, jer ne mogu se dovoljno dobro vidjeti od slova koja su napisana bijelom kredom koju koriste ovi 'drugi'. Ali edukacija je ipak važna. Mnogo je bitno steći akademsko zvanje. Biti loš na studiju,a zahvaljujući ocu dobivati dobre ocjene, jer samo to je recept po kome se dolazi na vlast. A, na vlasti su nam oni koji su i daltonisti i veliki vjernici, akademski uglednici,znanstvenici, sve sama elita. Akademska zvanja se dijele lakše od pogrebnog prostora, a država cvijeta kao cvijeće na plodnoj zemlji balkanskih grobova.

E, moj Balkanu plodni, moja zemljo bez ugleda, moj živote bez smisla. Pišem riječi,a i sam ih se bojim, jer teško je čitati napisano ako se praznim čini. Pokušat ću leći, zatvoriti oči i snivati o ljepotama svijetlim što ih umotavamo u crno da bi ih od uroka zaštitili. Nama i onako ne treba nešto čemu bi se sami divili, ne treba nam ništa jer smo skromni u svojoj pohlepi. Krenimo na planine, koristimo ono čime nas Bog nagradi, koračajmo livadama zelenim, pijmo vodu dok je zakaljali nismo. Ali kako?!

Našim poljima se umjesto poligona za sport prostiru poligoni za obuku i rad deminera, u našim venama teče krv balkanska, krv koja razumu ne dopušta da postoji. A, zašto i da postoji razum u glavama našim, zašto da se vodimo zdravim mislima, zašto da postojima ako smo takvi. Razumu nije mjesto među planinama našim, jer mi i bez njega hodimo do ograda s kojima smo sami si ogradili torove svoje.

Tmurno je nebo kao da osvetu sprema, kao da želi da nam ispuni želju. Ali nije to osveta za koju znamo, nije to ni prokletstvo ni opomena, jer takve stvari na nama ne ostavljaju dubok trag.To je još samo jedna kiša kojom ćemo osjetiti jadikovanje neba koje nismo zaslužili imati iznad glava naših.

Napišite i vi tekst vama interesantne tematike i pošaljite ga na našu adresu [email protected]

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: