Za mnoge ljude ratovi na području bivše Jugoslavije rezultirali su ne samo gubljenjem porodice, bliskih prijatelja ili doma, nego i gubljenjem identiteta. Šta se desilo sa svim onim ljudima koji su se s ponosom nazivali Jugoslovenima početkom devedesetih godina?
Oni koji su potjecali iz mješovitih brakova suočili su se s brojnim poteškoćama kada su postavljene nove granice, a mnogi od njih su bili prisiljeni napustiti svoje domove.
Primjer za to je i hrvatsko-bugarski pisac i esejista Dubravka Ugrešić koja je zbog kritike Tuđmanovog nacionalizma veoma brzo postala društveni izgnanik, te se zbog brojnih pritisaka odlučila preseliti u Amsterdam gdje radi kao učiteljica. Tito je i dalje popularan
Pojam 'jugonostalgičan' je upravo i 'utemeljila' Dubravka Ugrešić, koja je ranih devedesetih godina bila izložena brojnim medijskim pritiscima. Sada se taj termin sve češće koristi.
Na zidovima beogradskih zgrada često ćete vidjeti grafite poput 'Tito vrati se, sve ti je oprošteno', dok u Bosni i Hercegovini, pak , ta nostalgija je još primjetnija.
U prolog tome da su narodi bivše Jugoslavije i više nego nostalgični govori i činjenica da su u samo posljednje dvije godine snimljena čak tri filma o Josipu Brozu Titu, dva u Srbiji i jedan u Hrvatskoj.
Bez sumnje rani nastaloj ratom će trebati još mnogo, mnogo godina da zascijeli. No, u posljednje vrijeme ima dosta primjera koji govore u prilog tome da političari rade nešto kako bi ta rana što prije zacijelila.
U tom kontekstu vrijedi spomeuiti javno izvinjenje predsjednika Srbije, Borisa Tadića upućeno Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojem se izvinio za sve što je Srbija počinila ratnih godina.
Pomirenju vodi i saradnja sa Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu. Predavanje ratnih zločinaca (koji se često karakterizuju kao junaci u svojim zemljama) načinjen je veliki iskorak ka pomirenju, a tu posebno vrijedi spomenuti isporučenje generala Ante Gotovine Haškom Tribunalu, kao i isporučenje bivšeg srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića.
U isto vrijeme dolazi i do sve veće saradnje između Beograda i Zagreba, te u novije vrijeme dolazi do unaprijeđenja saradnje Srbije i Makedonije. Čak ni otcjepljenje Crne Gore nije uspjelo 'podrmati' dobre odnose Beograda i Podgorice. Sve to je dokaz da savjest političara 'raste' i da su svjesni toga da dijalog donosi veliku korist svima.
Bolji međususjedski odnosi se također, najviše i najčešće ostvaruju upravo preko kulture. Čak i kad je čitava regija bila opustošena ratom narodi bivše Jugoslavije su sulušali istu muziku. Ne baš lijep i pohvalan, ali zasigurno primjer koji najbolje opisuje jeste primjer srbijanske pjevačice Cece Ražnatović, supruge ratnog zločinca Željka Arkana Ražnatovića. Naime, stotine hiljada njenih nosača zvuka su prodati u Bosni i Hercegovini gdje je njen suprug počinio grozne zločine.
No, naprimjer Goran Bregović je nešto manje kontroverzna osoba koja predstavlja simbol zajedničke muzičke kulture. Rođen je u Sarajevu, njegov otac je Hrvat, majka Srpkinja, dok je Goran oženjen Bošnjakinjom. Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća proslavio se širom bivše Jugoslavije kao vođa najpoznatije rock grupe 'Bijelo dugme'.
Prije nekoliko godina ista ta grupa se ponovo okupila kako bi napravila turneju po zemljama bivše Jugoslavije što se pokazalo kao pun pogodak.
Muzika je i dalje ono što spaja ljude, pa tako na hiljade mladih osoba iz bivših jugoslovenskih republika svake godine pohrli u Novi Sad na festival EXIT.
'Jugoslovenski duh' živi ne samo u zemljama bivše Jugoslavije nego i širom svijeta. Iseljenici iz bivše Jugoslavije se okupljaju u balkanskim kafićima i u Parizu, Briselu, Varšavi i brojnim drugim gradovima.
No, povrh svega, put do pomirenja će ipak biti dug, no bitno je da 'cesta' postoji, a upravo tom cestom će se stići do Evropske Unije.
