Ti divni ljudi

Piše: Asim Bešlija

Idemo iz krajnosti u krajnost. Na jednoj strani su oni što cijele dane provode u kafanama, beskrajno ispijajući kafe, posmatrajući one sa druge strane koji vječno negdje žure, imaju vremena tek za kratki pozdrav i ono 'kako si?', uz obećanje 'da ćemo se čuti i vidjeti'. Naravno, sve ostaje na obećanjima. I tako danima i unedogled.
Ovi prvi ne znaju kako smisleno 'ubiti' vrijeme dok čekaju da im u životu neko da neku zanimaciju, živeći od mukotrpnog rada svojih roditelja, dok ovi drugi mjere vrijednost svake minute jer se posao i obaveze samo gomilaju i jedva čekaju taj petak.

I jedni i drugi odlutali su pomalo u neke svoje svjetove, zauzeli neke svoje teritorije, kreirali virtuelna utočišta u kojima za druge ima sve manje prostora.

No, bez obzira, koliko smo uposleni ili ne, poput epidemije uvlači se u nas neka vrsta životne lijenosti i nevoljkosti da odvojimo vrijeme i uživamo jedni u drugima, uživo, bez instant poruka, profila, online ćaskanja, i mobilnih telefona koji su nam postali najveća sigurnost i oslonac.

Život i komunikacija postali su pitanje virtuelnog statusa, nove slike, nove zgodne rečenice, novih prijatelja koje ne možemo čak ni dotaći i beskrajnih bezličnih razmjena poruka koje opet nestaju samo jednim klikom.

I taj film koji se vrti sve više i sve brže, nikako ne zaustavljamo, ne shvatajući koliko smo postali ovisni, prikačeni na mrežu, nestrpljivi da pratimo svaki trenutak te druge dimenzije nečijeg života i opsjednuti vlastitim univerzumom koji je postao pretijesan za druge.

A, onda, nekada, kada film ipak pauziramo, ne vidimo to. Ne vidimo taj neumitni protok vremena koji je od nas napravio komunikacijske uređaje, a izbrisao one nas kao ljude od krvi i mesa, sa osjećanjima, smijehom i plačom, koje možemo podijeliti jedni između drugih.

Bivstvovanje se preselilo na ekrane i u kablove, brzinu interneta, količinu sms-ova i tu prividnu dobru komunikaciju koja je ispražnjena istinskog kvaliteta sadržaja. Jer, inače, kako drugačije zamisliti susret s nekim ako to nije negdje u sajber svijetu, najsigurnijem od svih mjesta? Nikako. Nemoguće.

I umjesto da čitamo sa ljudskih lica i usana, razmjenjujemo, saznajemo, šutimo i gledamo, pogledi jednih prema drugima šalju se preko sprava i spravica, svi interesi okupljeni su tu, tuga i nada, sreća i veselje, muzika, slike, video, derneci, rođendani. Sve osim nas samih. I opet nema te tačke na kojoj bi stali i okrenuli se oko sebe.
Prisjetite se samo kada ste zadnji put pregledali svoju listu prijatelja na fejsbuku i osvježili pamćenje time koga vi to sve znate u životu. Pokušajte se podsjetiti s kim ste zadnji put popili kafu, gledali film uz kokice ili pili vino do kasnih večernjih sati, preturajući po vlastitim životima.

Možda je potrebno upravo to – neka vrsta velike inventure, pospremanje tih internet skladišta prijateljstva i gašenje monitora zbog ljudi koji žive tu, kojih 15-ak minuta od nas, a s kojima, ipak, i dalje razgovaramo putem mreže.

Treba pogledati, razmisliti, vidjeti i razumjeti. Treba se vratiti stvarnim nama, i zalupiti vrata pred životom plastičnog ekrana u kojem oči ne vide baš najbolje.

Pogledajte te ljude, njihove živote, uspjehe, rad, aktivnosti, pamet i snagu. Vidjećete, zapravo, koliko ste sretni što ih poznajete, imate, tu blizu vas, i što je ipak tanak taj zid koji vas dijeli od njih, zid koji je tu negdje u vašoj glavi. Zid koji nestaje onda kada odlučite da je vrijeme isključiti kompjuter i otići tamo gdje se život diše punim plućima. Među ljude.