BiH
0

"The Independent" o odgovornosti britanskih vlasti za genocid u BiH

FENA
Kolumnist uglednoga britanskog lista "The Independent" Johann Hari napisao je kolumnu posvećenu odgovornosti britanskih vlasti iz sredine 1990-ih godina za genocid koje su snage bosanskih Srba, po naređenju pokojnog Slobodana Miloševića, počinile u Bosni i Hercegovini.

Hari u kolumni, koju prenose agencije, navodi kako je Milošević umro u snu, dobro nahranjen i odjeven, što je luksuz uskraćen za 125.000 evropskih muškaraca, žena i djeca koji su ubijeni u ratovima koje je započeo Milošević.

No, vrata pravde za zločine počinjene u ratovima na Balkanu ne smiju se zatvoriti zajedno s Miloševićevim kovčegom, kao ni s predajom optuženih srpskih koljača Ratka Mladića i Radovana Karadžića, jer su isti oni koji su pomogli u izvršenju Miloševićevog zločinačkog plana dan-danas nalaze u srcu britanskog establišmenta.

Mnogi ljudi u Velikoj Britaniji žarko žele zaboraviti ulogu koju je posljednja konzervativna vlada odigrala u balkanskim ratovima, žele zaboraviti da su u jeku granatiranja Sarajeva - demokratskog grada udaljenog tri sata od Heatrowa, torijevci bili saučesnici u ubijanju Bošnjaka do te mjere da su vlasti u Sarajevu najozbiljnije razmišljale o tužbi protiv Velike Britanije pred Međunarodnim sudom pravde zbog pomaganja u izvršenju genocida, piše kolumnist "Independenta".

Kad su na Balkanu izbili prvi sukobi, britanska vlada je, riječima tadašnjeg premijera Johna Majora bila "potpuno zbunjena", podsjeća Hari, pa dodaje kako su se vlastodršci u Britaniji, kad su vidjeli hrpu stranaca s imenima koja se teško izgovaraju kako se ubijaju iz razloga koji se protežu do 1389. godine, jednostavno prepustili svojim predrasudama. Kako je kazao Malcolm Rifkind, koji je nedugo zatim postao ministar vanjskih poslova, "jedini cilj britanske vanjske politike mora biti briga o britanskim interesima".

Za razliku od Rifkinda, neki su se drugi britanski političari prepustili argumentaciji koja itekako vuče na rasizam. Tako je Sir Peter Hall, tadašnji ambasador u Beogradu, jednom prilikom kazao Johnu Majoru: "Premijeru, prva stvar koju morate znati o tim ljudima jest da vole jedni drugima odrubljivati glave." Nema im smisla pomagati, ionako su svi ludi, cinično je primijetio kolumnist "Independenta".

U svjetlu tih principa torijevska je vlada jednostavno zaključila da se na Balkanu radi o građanskom ratu u kojem su sve strane jednako krive, piše Hari, pa dodaje kako su, budući da u cijeloj priči nije bilo britanskih interesa, a ionako je bilo nemoguće zaustaviti prirodno nasilne ljude u međusobnom klanju, torijevci odlučili da je najbolje držati se postrani, odnosno nadati se da će jaka Srbija "disciplinirati" regiju. Uz to, naravno, Velika Britanija je odlučila spriječiti bilo kakvu tuđu intervenciju.

No, na Balkanu se ipak nije radilo o građanskom radu Srba, Bošnjaka i Hrvata koji su činili iste zločine, piše Hari, pa pojašnjava kako se radilo o rasističkom ratu koji je započeo Slobodan Milošević u nadi da će iz ruševina bivše Jugoslavije stvoriti etnički čistu "veliku Srbiju", koja će biti "očišćena" od muslimana.

U tim ratovima postojale su dvije strane - agresor i žrtva, nije se radilo o neshvatljivim plemenskim sukobima kakvo su ih podrazumijevali vladajući u Britaniji, piše Hari, pa podsjeća na izjavu glavnog tajnika UN-a Kofija Annana, koji je kazao kako je glavni cilj Srbije u ratu "od početka bio stvaranje etnički čiste geografske cjeline".

Kad su bošnjački i hrvatski separatisti odgovorili na taj fašistički srpski plan, nisu to činili s previše skrupula, ali je nezamislivo ustvrditi da ih to čini jednako krivim s izvornim i najvećim zločincima, piše kolumnist "Independenta".

Bilo je dovoljno strašno to što vladajući torijevci (konzervativci) nisu napravili ništa kako bi spriječili rasistički ratni pohod u srcu Evrope, čiji je plan bio smlaviti demokratsku i multietničku Bosnu i Hercegovinu, piše Hari, pa dodaje kako su britanske vlasti predvođene Douglasom Hurdom napravile nešto puno gore od toga. Insistirale su na embargu na uvoz oružja u cijelu regiju, zbog čega su Srbi na početku rata bili superiorni u naoružanju i, opet riječima Kofija Annana, "efektivno oduzeli BiH pravo na samoobranu zajamčenu Poveljom UN-a".

Milošević je na početku suđenja u Haagu ustvrdio kako mu je Douglas Hurd zapravo dao "zeleno svjetlo" za ubijanje i na neki način bio je u pravu. Zahvaljujući britanskoj vanjskoj politici, Srbi su mogli neometano tući po bh. muslimanima, ubijajući ih pri tome na hiljade, dok se muslimani nisu mogli braniti, podsjeća Hari.

Kad god su vlade Francuske, Njemačke i SAD-a lobirale za vojnu intervenciju, britanska konzervativna vlada iskoristila je svoje pravo veta, piše Hari, dodajući kako su političari najrazličitijih usmjerenja, od američkog republikanskog senatora Boba Dolea do eurofila Jacquesa Delorsa, izdvojili upravo Veliku Britaniju kao glavnu prepreku intervenciji. Još više zapanjuje podatak da je, usprkos protivljenju Majora i Hurda, 67 posto britanske javnosti podržavalo međunarodnu vojnu intervenciju u BiH.

Kad su na kraju britanski prigovori odbijeni, uslijedila je intervencija NATO-ovih zračnih snaga 1995. koja je zaustavila pokolj, baš kao što je bombardiranje srpskih snaga na Kosovu 1999. pomoglo padu Miloševića. Sve se to trebalo dogoditi nekoliko godina prije i deseci hiljada života bili bi spašeni, podsjeća Hari.

Miloševićeva smrt spriječila je izvršenje pravde. No, ljudi koji također snose odgovornost za njegov krvoločni pohod još uvijek su živi u Velikoj Britaniji i još uvijek ima vremena za traženje njihove odgovornosti, zaključuje kolumnist "Independenta".