Tanja Topić ocjenjuje da su mladi ljudi u BiH zadojeni opasnim nacionalizmima, podijeljeni u etnonacionalne torove, sabijeni u male prostore, koji objektivno ne mogu iznjedriti ljude velikog formata.
Kako komentarišete priču o referendumu u RS-u i da li vjerujete da će do referenduma doći?
Mislim da u ovom trenutku svi mi posmatrači o tome možemo samo nagađati, jer odgovor je u rukama jednog čovjeka koji je cijelu priču pokrenuo – Milorada Dodika. Ako pratimo njegov stav i odlučnost da sprovede referendum, onda je izvjesno da će ga biti. Ako pak znamo da je jedna takva inicijativa već ranije postojala, ali nikad nije sprovedena, te da nema podršku u najvećem dijelu međunarodne zajednice, te drugih političkih aktera u BiH, onda tim slijedom možemo zaključiti da ga neće biti. Referendum nas održava u stalnom stanju političke napetosti, zveckanje referendumom destabilizuje prilike u zemlji. Nikako da završimo političke obračune i napravimo iskorak naprijed. Referendum, kao i još mnoge druge stvari i velike političke teme, čine nas zarobljenicima onih koje sami uporno biramo, a koji nas uporno vuku u bezdan. Opozicija, odnosno Savez za promjene je najavio da će tražiti hitne izmjene izbornog zakona koje će omogućiti vanredne izbore, ali i ostavku Milorada Dodika. Da li je prema Vašem mišljenju izgledan ovaj scenarij?
Mislim da je ovaj scenarij malo vjerovatan i da onima koji su u vlasti nije prihvatljiv, pa ga tako neće ni sprovesti. Mislim da je nemoguće da ovaj zahtjev Saveza za promjene bude sproveden. Bilo bi logično imati u izbornom zakonodavstvu mogućnost vanrednih izbora, što sada nije slučaj. S druge strane, mislim da interes za ovom izmjenom trenutno ne postoji ni u Federaciji BiH. A vidjeli smo pod kojim uslovima bi predsjednik RS-a prihvatio ovu inicijativu – ako bi se istovremeno sproveli izbori na svim nivoima u državi. Pada li popularnost Milorada Dodika u RS-u?
Njegova popularnost pada u kontinuitetu godinama, ali je još uvijek jaka s obzirom na to da već gotovo deceniju suvereno vlada. Njegova stranka ne učestvuje u vlasti na državnom nivou, na entitetskom nivou ima manje vlasti, koju je prepustila koalicionim partnerima, on sam je tijesno pobijedio protivkandidata na predsjedničkim izborima, što potvrđuje tezu o padu njegove popularnosti. Ali ako se stvari posmatraju iz ugla da na vlasti u kontinuitetu imamo deceniju ista lica i iste partije, a da sve lošije živimo, onda se postavlja logično pitanje razloga za toliku popularnost. Često kritikujemo vlasti u BiH, međutim kakva je opozicija?
Mislim da mi kao građani, kao pojedinci, sve kritikujemo. Često to radimo iz udobnih i toplih domova, ne čineći sami ni minimalan napor da poboljšamo stanje u kojem živimo. Najveći je problem što smo "zaglavili" u čudnom svjetonazoru i kvazivrijednostima. Nama su korupcija i kriminal postali normalni, prihvatljivi i svi smo dio te priče. Ali nedopustivo je onda stavljati u istu ravan one koje su na vlasti i opoziciju, i nju kriviti za propast koju živimo. Naravno, možemo opoziciji naći stotine mana, možemo pojednostaviti pa reći da su svi oni isti, ali to je opasno pojednostavljivanje stvari. Mislim da je stvorena atmosfera da pravo na politički život imaju samo oni koji su na vlasti, oni su gospodari života i smrti. Opoziciju se nastoji predstaviti neprijateljem koji ruši vlast. Molim vas, zar se svuda u svijetu sve političke stranke ne bore za vlast, njihova misija je rušenje onih koji su na vlasti i preuzimanje iste. Dopustili smo da se strankama na vlasti dodijeli ekskluzivno pravo zaštite nacionalnih interesa, a sve druge treba uništiti. Ja sam protiv toga jer to ozbiljno ruši demokratski pluralizam i kapacitete jednog društva. Opozicija, koliko god bila slaba i neuvjerljiva, prijeko je potrebna posebno u društvima kakvo je naše. Pa gdje je onda problem: svi se žale na vlast, na stranke, budu izbori i ponovo budu izabrane skoro identične stranke i ljudi?
Da, rekli bismo krajnje bolestan sindrom i čudna logika prosječnog građanina. Mislim da je to posljedica etnonacionalne podjele u BiH, i da su etnonacionalni interesi i osjećaji dominantni, te kao takvi brišu sve druge logike. Često čujem građane koji kažu, neka ovih naših, neka nas kradu, bolje oni nego oni iz Sarajeva. Tu se nema šta više dodati.
To je pitanje koje sebi uvijek iznova postavljam poslije svakih izbora, i kažem da građani u BiH nemaju pravo da se žale na vlast. Oni su njihovi saučesnici koje podupiru, istina nekad za 20 maraka, ali nam to govori o potkupljivosti u političkom mentalitetu. Dakle, građani najvećim dijelom ne donose racionalne političke odluke, one su nabijene snažnim emocijama, a tu nema razumnog odlučivanja. Dok je ljudima bitniji nacionalni osjećaj nego životni standard, ovo pitanje ćemo postavljati uvijek iznova.
Meni je zanimljivo na svakim izborima čuti građane koji užurbano izlaze glasati za PROMJENE. I onda dobijemo iste neznatno drugačije rezultate u odnosu na prethodne. Ono što bi se moralo promijeniti jeste naša svijest, osviješćenost, pa ako hoćete i pismenost. Propali smo kao društvo, zapušteni smo, tonemo u primitivizam, ne promišljamo niti svoju budućnost, preživljavamo od danas do sutra i što je najgore time smo zadovoljni. Sa nama ovakvima očito da neće biti bitno hoće li doći do promjena. Hoću reći da nas promjene na jednim izborima neće izvući iz stanja opće letargije, promjene imaju smisla ako aktivno sudjelujemo u njima, ako vršimo pritisak na one koje smo izabrali i stavimo im do znanja da su oni tu radi nas, ne radi sebe, a od toga smo udaljeni svjetlosne godine. Zašto se na političkoj sceni već godinama nisu pojavila nove, mlade osobe, koje bi pokušale učiniti život u BiH dostojnim čovjeka?
Mislim da svi gajimo velike iluzije kada govorimo o mladim ljudima, prebacili smo im velik teret na pleća i očekivanja da su oni bezuslovno progresivan dio društva. To mi se čini velikom zabludom.
Najprije, do sada imamo primjer kloniranja političkih vođa, svi mladi ljudi ih kopiraju, jer je to jedini način da stvore sebi poziciju u političkom prostoru. Drugačije, nema ih. To je jedan razlog, drugi razlog, mi imamo strašne deficite u obrazovanju, naš obrazovni sistem ne odgaja samosvjesne, misleće i slobodoumne ljude. Mladi ljudi u BiH danas su zadojeni opasnim nacionalizmima. Podijeljeni u etnonacionalne torove, sabijeni smo u male prostore koji objektivno ne mogu iznjedriti ljude velikog formata o kojem vi govorite.
Ja bih preokrenula ovu tezu i rekla da bismo imali život dostojan čovjeka najprije moramo krenuti u izgradnju institucija, nezavisnih, profesionalnih, pred kojima ćemo svi biti jednaki, a ne jedan mali sloj privilegovanih i ostala većina obespravljenih i poniženih. Političke partije su stavile šapku na sve institucije, na zaštitu nacionalnih interesa isključivo svoje etničke skupine i dok je tako malo je vjerovatan život dostojan čovjeka.
Da li prema vašem mišljenju Bosna i Hercegovina trenutno ima evropsku perspektivu?
Nema je dok nas drugi uvjeravaju da nam je mjesto u Evropi, a sami u to niti vjerujemo niti činimo bilo šta čime se to nastojanje drugih može potkrijepiti. Mi smo ovdje stvorili takav utisak, kao da Evropska unija treba postati članica BiH, toliko o našoj ekskluzivnosti, i da EU treba mijenjati ponašanje stavova, kriterije, ravnajući se prema nama. Mislim da je bitno da sami promijenimo naše društvo, izgradimo ga na evropskim vrijednostima i standardima, i to radi nas samih ne zato što to drugi traže od nas. Ako posmatram naš mentalitet, onda smo u ovom trenutku veoma daleko od evropske perspektive. Dobili smo šansu trenutno da napravimo taj iskorak ka Evropi, od nas isključivo zavisi želimo li je doista zgrabiti ili se ponašati i dalje kao najpametniji, najljepši i najbolji, koje ta mrska Evropa želi samo iskoristiti, uključujući i naše velike resurse. Mislim da je najbitnije osloboditi se gomile predrasuda i stereotipa koje imamo, a onda krenuti da se radi. Zvanični podaci govore o izuzetno teškoj socijalnoj situaciji u Bosni i Hercegovini, prijete li nam socijalni nemiri?
Situacija je sve lošija, mi sve siromašniji, a jedan mali sloj sve bogatiji i privilegovaniji. Očito nam je do sada takva raspodjela javnih dobara odgovarala, jer se često pitamo gdje je ta crvena linija koja će pokazati da postoji kritična masa onih koji će iznijeti svoj stav. Socijalni protesti su spinovanjem dobili imidž nečega što bezuslovno nosi nemire u sebi i vodi ka rušenju vlasti. To je opasna zamjena teza i gušenje građanskog aktivizma i iznošenja stava. To ako se ne promijeni, svi pokušaji protesta bit će osuđeni na propast. Oni su i do sada bili razbijeni u samom začetku, jer ne postoji sinergija siromašnih i obespravljenih grupa, ovako razbijene nikome ne predstavljaju opasnost. Sve pretpostavke za iskazivanje nezadovoljstva postoje, što ne znači da će do protesta doći. Većina ionako očekuje da neko drugi riješi njihove probleme, kultura protesta je ovdje slaba i vidjeli smo šta se desi s njima i kad se dese. Političke strukture ih veoma brzo stave pod kontrolu i ugase, a da pri tome ne ispune ništa od zahtjeva demonstranata. Mislim da bi za početak bilo dobro da se među anemične građane vrate nada i optimizam, jer ovako su prevladali očaj i nemoć, i ako hoćete spremnost da šute i trpe do u beskonačnost.
