{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Svođenje računa

S
15.2.2010. u 08:13
0
23
Svođenje računa
0
Svođenje računa
Hoće li Sarajevo, poput Berlina, s kojim je poređenje ipak neprimjereno, ikada podvući crtu? I zašto su važni ljudi u koje se oni koji dolaze mogu ugledati?
Mjesec februar uvijek nekako prolazi u znaku Berlinalea. Kad stegnu minusi, a i kad sarajevska zima počinje bivati malo preduga - pa i sva ona ljudska zloća kao da izađe u obliku onih crnih mrlja na snijegu i slova na novinskom papiru - Berlinski festival se ukaže onako spasilački. Ove godine je obučen u svečano ruho: na redu je 60. izdanje, predsjednik žirija je jedan od najvažnijih evropskih reditelja u posljednjih 30 godina, Werner Herzog.

Svake godine, ali ove nešto svečanije dočeka nas Potsdamer platz, gdje se između velikih zgrada, skupih osiguravajućih kompanija i casina, "krije" i dvadesetak kino - dvorana. U Berlinu, kao možda ni u jednom drugom gradu na svijetu, čovjek brzo shvati šta je doista bitno da bi se živjelo kontinuirano, civilizirano, evropski i dostojno čovjeka. Bitno je podvući neke račune i priznati sebi šta je bilo dobro, a šta loše.

Bitan je, dakako, pravilan odnos prema okruženju, prema gradu i prema onome šta zaista hoćete predstavljati. Kod nas niko odgovoran nije podvukao račune i zato smo tu gdje jesmo. Mi živimo u zvaničnim lažima, serviranim iz svih segmenata društva: od političara, preko zdravstva, arhitekture, advokature, medija, do običnog svijeta, stalno se kamufliraju pravi razlozi naše duboke krize.

U tom je smislu, mada poređenje sa Sarajevom opet i nije primjereno, Berlin doista fascinantan: grad koji se digao iz pepela, preživio je veliki broj mijena. Istovremeno, bio je i najzapadnija tačka socijalizma i izlog kapitalizma, izdigao se iznad pada Zida i narastao u najkozmopolitskiji evropski grad koji u tom, internacionalističkom smislu, skoro da nema pandana u današnjem svijetu. Berlin je, kako reče jedan prijatelj filozof, "Veliki tip koji plaća svoje račune".

Ko smo mi?

U avionu koji je vozio cijelu ekspediciju od Zagreba prema Berlinu, sve sama poznata lica, uglavnom ljudi koji su vezani za dva filma s ovog govornog područja koji će se prikazati na ovogodišnjem Festivalu. Pored filma "Na putu", Jasmile Žbanić tu je i kratki film hrvatskog reditelja Zvonimira Jurića "Žuti mjesec". Veliki broj tih ljudi ili je iz BiH ili vuče porijeklo odatle ili ima neraskidive veze sa Sarajevom. Svi oni su već uveliko evropski građani i njima porijeklo ili nacija nisu nikakav teret.

Istina, po zadržavanju na pasoškoj kontroli odmah se vidi ko nosi koji pasoš - nas s bosanskim, normalno, duže zadržavaju i više zapitkuju - ali kad se i to prođe svako ima svoj odnos s Berlinom i postaje, barem nakratko, djelić tog metropolisa. U tom smislu, čovjeku nekako bude mučno: zemlja koja je stvorena kao poluprotektorat pod paskom međunarodne zajednice, posljednja je u uključivanju u tu istu nesretnu evropsku porodicu.

Za to je, naravno, i u dobroj mjeri sama sebi kriva, ali teško je povjerovati da su neke druge zemlje u okruženju bolje po tom pitanju. Nama je, dok se ne odredi ko su tačno Bosanci, određeno da kaskamo na kraju reda, bez obzira na to kakvi smo.

A ima i onih koji nisu (bili) loši, već veliki evropski ljudi. Berlin krije hiljade priča, od one Hitlerovoj smrti, preko Marlene Dietrich, Fassbindera, trgova, aleja, buvljaka, velikih zgrada, života glazbenika koji su tu radili u sedamdesetim i osamdesetim godinama - David Bowie, Nick Cave, Einsturzende Neubauten...

Bosanac iz Bauhausa

U Berlinu je živio i umro Selman Selmanagić, Bosanac koji se rodio 1905. u Srebrenici. Počeo je raditi u sarajevskoj željezničkoj radionici, 1923. godine, gdje su ga prepoznali kao darovitog stolara i poslali na zanat u Ljubljanu. Tamo je izučio finu stolariju, i nakon godinu dana vojne službe došao natrag u Srebrenicu, gdje je primjenjivao zanat i sanjao da upiše Bauhaus, ako ne najbolju, onda svakako najčuveniju arhitekturu na svijetu.

Od šest studenata iz Kraljevine Jugoslavije koji su primljeni na Bauhaus, samo je Selmanagić završio kompltean studij i radio kao profesor. Između ostalih učio je od Ludwiga Miesa van der Rohea, uz Waltera Gropiusa jednog od najznačajnijih arhitekata iz te škole.

U 30- tim godinama 20. stoljeća, studijski će putovati u Istanbul, Jerusalem, Egipat, Italiju, da bi se 1939. godine zaposlio u uredu još jedne ikone njemačke arhitekture, Egona Eiermana. Eiremanu je, naime, povjereno da uredi i izgradi prostor oko onoga što je nakon savezničkog bombardovanja ostalo od crkve Kaiser - Wilhelm, jednog od simbola kako ondašnjeg, tako i današnjeg Berlina.

Uporedo je radio i kao scenograf u studio UFA, i sve vrijeme djelovao u antifašističkom pokretu. Nakon Drugog svjetskog rata počinje njegova uspješna karijera u tadašnjem DDR-u, Istočnoj njemačkoj gdje je odlikovan najznačajnijim nagradama i gdje je od 1950. do 1970. predavao na Visokoj školi za umjetnost i arhitekturu.

Njegovo životno djelo, stadion Walter Ulbricht, 1973. renoviran i nazvan Stadion svjetske omladine, izgrađeno je 1950. Godine, u slavu takmičenja koje više ne postoji. Radilo se, naime, o socijalističkoj Univerzijadi, studentskoj olimpijadi svjetske socijalističke omladine, stvorenoj kao pandan takmičenjima ostatka svijeta. Taj stadion sagrađen je u dijelu nazvanom Mitte i korišten je za utakmice Dynama i Vortwartsa, klubova koji su se takmičili u prvoj ligi DDR-a.

Selmanagić je umro 1986. u Istočnom Berlinu, a stadion je konačno nestao 1992. godine, kad su urbanistički planovi za ujedinjenje podrazumijevali uništenje građevina koje su veličale socijalizam.

Danas, kad je u ideološkom smislu praktično nemoguće svesti račune, dobro je znati da postoji neki trag, neki primjer za kojim se može krenuti, jer se već generacijama, izmučeni pogrešnim ratovima, životima u laži i nacionalizmom, mladi ljudi, nemaju u koga ugledati.

Tako priča o avionu za Berlin i susretu sa životom i djelom Selmana Selmanagića poprima sasvim drugi oblik, u vremenu za koje se može svašta reći, ali ne to da odgovara onima koji o njemu pokušavaju misliti drugačije od onoga što nameću zvanične postnacionalističke i tajkunske politike.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: