Zdravko Jović, komandantov vozač u prošlom ratu, svjedočio je u korist alibija za optuženog Gorana Damjanovića u vezi s 2. junom 1992. godine, datumom koji braću Damjanović tereti da su u naselju Bojnik u Sarajevu, kao pripadnici vojske srpske republike Bosne i Hercegovine, naoružani puškama i u vojnim uniformama, s drugim vojnicima učestvovali u premlaćivanju 20-30 zarobljenih Bošnjaka, koji su ranjeni zarobljeni tog dana u naselju Ahatovići.
Jović je tvrdio da je s Goranom Damjanovićem posjetio Luku, Goranovog i Zoranovog oca, u bolnici na Palama 1. juna i tada darovao krv za njega, a da je 2. juna, sa svojom suprugom i Goranom, Luku ponovno posjetio. Luka je ležao zbog rana od gelera i njegovo stanje je, kazao je Jović, bilo veoma loše.
Tužitelj Philip Alcock je predstavio sudskom vijeću medicinsku dokumentaciju koja negira Jovićeve tvrdnje da je Luka Damjanović bio teško ranjen u glavu i u zavojima. Dokumentacija navodi da je Luki Damjanoviću izvršena operacija prišivanja uha, ali nigdje nije zavedeno da je dobio transfuziju. U istoj dokumentaciji je kao datum otpuštanja Luke Damjanovića iz bolnice zabilježen 7. juni 1992. godine, što je četiri, a ne desetak dana dakon Jovićeve posjete. Tužiteljstvo je konstatiralo da su 1. i 2. juni 1992. “najbitniji datumi za borbu u Ahatovićima”, jer su to dani kada su srpski vojnici ušli u to naselje. Zbog toga se i smatra upitnim kako je Joviću njegov komandant dozvolio da 1. juna uzme vozilo i s Goranom Damjanovićem ode Luki u posjetu na Pale.
Unakrsno je ispitana i svjedokinja Ljubinka Cvijanović, koja je u tom periodu živjela u kući optuženog Gorana Damjanovića. Ponovila je da je otac optuženog, Luka Damjanović, njen stric, ranjen u subotu 30. maja 1992. godine, što je suprotno medicinskoj dokumentaciji da je to bilo u petak 29. juna.
Prema navodima svjedoka odbrane, optuženi Zoran Damjanović nije stanovao u Bojniku, nego u naselju Rakovica.
