Dvojica bivših pripadnika Sarajevsko-romanijskog korpusa (SRK) VRS-a Izo Golić i Ratomir Maksimović ponovili su iskaz prethodnih Karadžićevih svjedoka da se taj korpus tokom rata u BiH isključivo branio od napada Armije BiH (ABiH) iz Sarajeva i da nije otvarao vatru na civile.
Poručnik Golić, koji je zapovijedao minobacačkom baterijom Prve romanijske brigade VRS-a, izjavio je da su na meti bile “neprijateljske pješadijske snage”, od kojih su neke bile u civilnim objektima u gradu.
VRS, po Goliću, nije uzvraćala vatru koja je na njene položaje bila otvarana iz pokretnih minobacača u blizini bolnice na Koševu i drugih zaštićenih civilnih objekata, upravo da bi se spriječile civilne žrtve. O zaštiti civila i poštovanju Ženevske konvencije postojalo je stalno naređenje vrha VRS-a i samog Karadžića.
“Naša meta nikada nisu bili civili, niti smo imali namjeru da ih terorišemo”, kazao je svjedok, dodavši da je “svako normalan” civile uklanjao sa prve linije fronta, javio je Birn Justice Report.
Dok ga je unakrsno ispitivala tužiteljka Caroline Edgerton, Golić je naveo da je na sarajevskom ratištu bio samo do oktobra 1992. godine. Potvrdio je i da dva tenka ABiH koje je ukopane vidio na Koševu, u to vrijeme nisu otvarala vatru.
Penzionisani pukovnik Maksimović, koji je bio oficir za moral u komandi SRK-a, posvjedočio je da je taj korpus bio “odbrambena jedinica” u čijem je sastavu bilo “samo 15 do 20 profesionalnih oficira”. Korpus je, prema njegovim riječima, sprečavao proboj ABiH iz Sarajeva i štitio srpsko stanovništvo.
Svjedok je naznačio da nije znao da je cilj vojnog i političkog vođstva RS-a bila podjela Sarajeva, ali je znao za zalaganje srpskih lidera da se Sarajevo “demilitarizuje”, što su muslimani odbijali.
I Maksimović je ponovio da su u SRK-u važila stroga naređenja da se ne puca na civile i da se vatrom uzvraća samo na borbene položaje neprijatelja.
U unakrsnom ispitivanju, Maksimović je, suočen sa dokumentima, potvrdio da je u martu 1993. naoružao grupu dobrovoljaca Srpske radikalne stranke koja je došla da pomogne odbranu Vogošće, ali je naglasio da su ti borci poslije mjesec bili razoružani.
Pošto mu je tužiteljka Edgerton predočila izvještaje o civilnim žrtvama u Sarajevu 30. maja 1993, svjedok je uzvratio da je, uprkos potpisanom primirju, u toku bila ofanziva ABiH na strateški put Lukavica - Pale.
Po svjedoku, niko od novinara u Sarajevu tada nije obraćao pažnju na srpske žrtve.
“To su bile odsudne borbe - da su muslimanske snage prošle na Sarajevsko polje, gde je bilo između 80.000 i 100.000 Srba, nastala bi klanica”, rekao je Maksimović.
Posvjedočio je i da je Karadžić tada naredio maksimalnu uzdržanost, zbog čega su borci komentarisali da “nam predsjednik ne da da se branimo”.
Karadžić je optužen i za genocid u Srebrenici, uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce, kao i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH. Ratni zvaničnik Srpske opštine Novo Sarajevo Zdravko Šalipur tvrdio je da, nasuprot navodima optužnice, opštinski Krizni štab i Ratno predsjedništvo na Grbavici “nisu bili instrument za protjerivanje nesrpskog stanovništva”, već su radili na uspostavljanju normalnog života.
Potvrđujući da je na Grbavici bilo srpskih paravojski, Šalipur je izjavio da su civilne vlasti uspjele da ih suzbiju. Negirao je da su u tom naselju postojali pritvori i pritvorenici.
Kao i prethodni svjedoci sa Grbavice, kazao je i da su mnogi civili nastradali od snajperskih hitaca i granata ispaljenih sa položaja ABiH iz grada.
Šalipur je negirao i da je VRS početkom rata, kako su tvrdili neki svjedoci Optužbe, potpuno uništila gradsko porodilište na Betaniji, rekavši da je njegov sin rođen u tom porodilištu 20. aprila 1992. godine.
Svjedoka Šalipura tužioci će unakrsno ispitivati sutra.
