Radaković i Stojnić se terete sa Zoranom Babićem, Miloradom Škrbićem, Ljubišom Četićem i Dušanom Jankovićem da su saučestvovali u strijeljanju Bošnjaka i Hrvata na planini Vlašić. Svi optuženi su u vrijeme masakra bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) Prijedor i interventnog voda tadašnje milicije.
Kako stoji u optužnici, civilima koji su s područja Prijedora prevoženi prema teritoriji pod kontrolom Armije BiH u putu su oduzimane dragocjenosti, da bi, zatim, na Korićanskim stijenama muškarci bili izdvojeni iz konvoja i strijeljani.
Erna Kadirić je 1992. imala 17 godina i živjela je u Prijedoru. Sjeća se da nije željela napustiti grad konvojem.
“Ja nisam htjela izaći. Nisam bila svjesna svega. Stojnić, s kojim sam se družila, došao je i rekao mi da odem, da je tako bolje, da budem s roditeljima... Znala sam i da će moje komšije pratiti taj konvoj. Rekli su da se ne brinemo, da će nas čuvati”, dodala je Kadirić.
Ona je ispričala da je 21. augusta s porodicom došla u naselje Tukovi, gdje je vidjela Stojnića, Darka Mrđu i Zorana Babića. Mrđa je pred Haškim tribunalom osuđen na 17 godina zatvora.
“Nije ukrcavanje baš dugo trajalo. Ne mogu precizno reći, ali možda pola sata ili sat. Ušli smo u šleper, i ja sam bila odmah do kabine. Na početku su sve stranice bila spuštene, ali kasnije, kada smo stigli na makadam, otvorili su zadnju stranu pa sam mogla vidjeti kroz ceradu i naprijed, u kabinu vozača. Vidjela sam da je u pratnji bio Željko Stojnić”, kazala je svjedokinja, dodavši da je s njim i razgovarala u putu, jer se tako osjećala “sigurnije... jer je bio prijatelj”.
“Ne znam tačno koliko, ali mislim da smo stali između pet i deset puta. Svaki put su nas obavijestili da ćemo dobiti plastičnu kesu i da je napunimo dragocjenostima, a ako ne, pištolj će da opali pa koga pogodi... Sigurna sam u samo jedan glas – Dade Mrđe, znam da je on to tražio”, kazala je svjedokinja i dodala kako smatra da optuženi Stojnić nije tražio novac, jer bi prepoznala njegov glas.
I zaštićeni svjedok KO7 se “skupa s narodom i izbjeglicama” odlučio konvojem napustiti Prijedor.
“U Tukovima je bilo autobusa i teretnih kamiona, šlepera, kako bih ih nazvao. Ne bih tačno mogao reći da li su dva, tri ili četiri autobusa bila, i ne znam koliko šlepera. To se vrlo teško može procijeniti jer je bila masa, masa ljudi”, naglasio je KO7.
Zaštićeni svjedok je kazao kako se ukrcao u jedan od autobusa, u kojem je pratilac bila “nepoznata osoba u uniformi”.
“Jednom momku je pratilac dao kesu da uzme para i zlata. Mali je krenuo po autobusu i davali su ljudi. Ja lično nisam ništa imao dati, ali jeste moja žena i svi ostali”, prisjetio se svjedok i rekao da je u njegov autobus u toku vožnje ušao i Milorad Radaković, kojeg poznaje kao “komšiju”.
Na Vlašiću je konvoj zaustavljen, a ljudima je naređeno da napuste autobuse i prebace se u kamione.
“Izašli smo dolje i tu je nastalo odvajanje muškaraca i žena i djece. Mene nisu odvojili, ali zamalo jesu sina... Ne bih tačno mogao reći, ali makar deset ili 15 muškaraca je odvojeno. Mi smo nastavili put u kamionu i stigli smo do granice razdvajanja Armije BiH”, zaključio je KO7.
Naredno ročište je 22. septembra.
