Vijest da je Nobelovu nagradu za književnost dobila njemačka književnica rođena u Rumuniji nemalo me je obradovala. U konkurenciji u kojoj su se našli velikani kakvi su Ismael Kadare, Amos Oz ili Mario Vargas Llosa ili globalne zvijezde poput Joyce Carol Oates, Philip Roth ili Haruki Murakami, pobijedila je žena koja, uslovno rečeno, dolazi iz našeg svijeta. Iz Rumunije, gdje je živjela u njemačkoj enklavi, u zemlji u kojoj je vladao diktator Nicolae Ceausescu, u režimu koji je zabranio njenu prvu knjigu. Nakon toga Hertha Muller je bila predmet svakodnevnih isljeđivanja, da bi 1987., pred sam pad diktatorove vladavine otišla u Njemačku, zemlju kojoj jezikom pripada, gdje živi i danas.
Na Sajmu knjiga u Frankfurtu gdje se 2005. u kući prijatelja Wolfganga Bee Klotz, našlo se malo balkansko društvo: Rumuni, Mađari, nas nekoliko koji smo prijateljevali s Nenadom Popovićem, našli smo se i započeli razgovor. Orhan Pamuk je sutradan ujutro trebao primiti veliku nagradu u crkvi sv. Pavla, a osnovni ton tog razgovora bio je neka neizreciva tuga, nešto što se nije dalo do kraja definirati, ali je definitivno bio žal za svijetom. Ne prošlim ili ovim, nego naprosto za svijetom kakav jeste, svijetom koji nudi, a zapravo uzima. U sobu je ušla u crno ofarbana žena, s imidžom femme fatale, dizajnirana kao iz filmova tridesetih, neko je rekao da je to Hertha Mueller, žena koja od svih pisaca u Njemačkoj najbolje koristi njemački jezik od svih. Našli smo se jedno pored drugog i krenula je priča iz koje ne pamtim masu detalja, ali znam da je jedan od osnovnih pojmova toga dijaloga bilo nepripadanje. Hertha je rekla da njoj nije teško nigdje ne pripadati, jer je Rumunka, a ja sam bio zadovoljan jer sam s nekim mogao podijeliti isti osjećaj. Imponiralo mi je i to što je napustila njemački PEN 1997. zbog neslaganja oko Istočne Njemačke. Taj mi razgovor, ipak, nije dao mira. Po povratku kući pokušao sam ga rekonstruirati i napisao sam pjesmu, koja čeka da izađe u novoj knjizi. Možda neće biti nepristojno da je ovdje objavim u cjelosti.
Sajam jezika
“Vaš smo komunizam gledali na televiziji, i bio je sexy. Sve te cure sa sisama na sletovima.”
Blagi osmijeh i tako je počelo.
Crna ženica, obučena kao femme-fatale u kakvom Stroheimovom filmu otpočela je priču.
I moju priču.
Nijedna poema ne može dostojno opisati život Herthe Mueller. Ni približno: skoro svaki dan išla je na ispitivanje, tajne su policije besposlene, ali ažurne.
Isljednik je ponekad morao pokazati ljubav, makar divljenje ženici od metar i pedeset, što ju je kinjila Nicoleaova imperija. ali, ne pišem ovo zato.
Red je da se zna,
možda i samo zbog pitanja inspektoru:
“Kako možete tako silovati svoju zemlju, ja sam, ipak, Njemica.”
Svijet ne zna ništa, čulo se samo za otkup duša,
mi Balkanci Zapadne jezike govorimo uglasto, uglasno se vežu riječi, gubi se oblina samoglasnika Zapada.
Naš libido kao da se Nadjezikom, hoće realizirati u globalnom tržištu.
Mirišu roštilji, sterilizirane kobasice nabodene na štapove podsjećaju na okrutnost.
“Komad po komad lisičijeg krzna je rezao, gospodine, sugerirajući šta bi mi se moglo dogoditi, ako ne budem surađivala. Ali, ja tada nisam objavljivala, bila sam tek prevoditelj u firmi Tehnometal.”
Šala: “Dobri su vam tekstovi, Sigmunde, ali nisam siguran da je sve to tako.”
Urednik: “Svake ih je godine sve manje, umiru, najčešće od raka.”
Nisam Rumunj – a ne bi mi loše stajali ti brci i napjevi
s Ciganima – nisam ni Ciganin, ali sada znam.
Tragedija rušenja mog djetinjstva počela je tamo podno Transilvanije: gledali smo s podsmjehom rakijske flaše na stolu u tv- studiju i zastave s rupom.
Bio si mlad, zato bi ti se moglo oprostiti, ali nije.
Ipak, utjeha.
Naučio si slušati, prepoznaješ te harme, čini ti se da bi mogao parla romanesca, tu među Nijemcima, s istočne strane.
“Podigla sam pogled, a on je stajao iznad mene, i maknuo mi vlas opale kose, koja se našla na mom ramenu.
Stavio je ruku, a ja sam zavikala:
“Ta stvar pripada ovdje, vratite je odmah!”
U našim je očima umor od gledanja.
U dimu iznad naših glava, čuje se čudan jezik, mi smo kolateralna šteta nove Evrope, njezini bijeli Cigani, umrljane zvijezde na zastavi Evropske unije.
Svijet se sruši svaki put kad se teška muška sruči na ženu.
A kaznu prijezira naroda i narodnosti, vjerujem, podnijeću lako, onako kako su bistre Herthine oči, podnijele svu bol obožavanja patrijarha, čiji komunizam nije bio sexy.
Račun je završen.
Obnavljaju se literarni sekretarijati, mila Hertha, poslušni srču na kazanima, (samo im uniforme fale, teški šinjeli) naše riječi trebaju drukčije kontekste, izrezane iz novina samo su razglednice svijeta koji je različit samo po tome što se firma više ne zove Tehnometal.
i tajna policija nije više tajna.
Sve su policije, odsad, javne.
Nakon te noći nismo se više susretali i mislim da Hertha ne zna za ovu pjesmu. Tako je i bolje, postoje svemirske čestice koje se poklope tako da se ljudi razumiju, za jedan dan ili jedan sekund, svejedno, i onda se raziđu. Osobno, dobijanje Nobelove nagrade nije ništa što bi moglo promijeniti moj stav o nekom piscu: od onih koje volim čitati, puno je više onih koji je nisu dobili, od onih koji jesu, a što se nas tiče, interpretacija jedne jedine koja je stigla, unijela je nevjerovatnu zbrku, pa jedni od dobitnika (nepotrebno) prave boga, a drugi ga (opet nepotrebno) osporavaju, najčešće iz krivih razloga.
Osobno, bio sam fasciniran očima Herthe Mueller: u njima često piše, više nego u knjigama. Na njezinim se, naime, vidjelo da su prošle kroz nešto strašno i jezivo, ali je u njihovoj dubini stajala blagost. Za nju sam čuo još jednom: u julu 2008. poslala je pismo direktorici Njemačko-rumunske ljetne škole protestujući zato što u njoj rade dvoje dvoje bivših suradnika rumunske obavještajne službe.
Danas je stiglo i objašnjenje Nobelove komisije koja je ustvrdila da preciznošću poezije i iskrenošću proze pokazuje pejzaž nepripadanja. Sveto nepripadanje! Pisci i ljudi poput Herthe Mueller su utjeha: da neko ko nije trebao, ponekad pobijedi. U tom smislu, nije teško osjećati Herthu Mueller svojom, više od onih “zemljaka” koje nam svakodnevno guraju pod nos. Ali, za pripadanje tom svijetu, važno je ne pristajati na jeftine kompromise i zvanične laži.
Kao Hertha Mueller.
Otvoren pogon jedne od najvećih fabrika u BiH, nalazi se u Laktašima i proizvodi autodijelove
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
