Đozo je tada, kao kriminalistički tehničar u policijskoj stanici sarajevske općine Stari Grad, učestvovao u istragama o artiljerijskim i snajperskim napadima u kojima su žrtve bili civili.
Ratko Mladić, bivši komandant VRS-a, optužen je za teroriziranje stanovništva Sarajeva nasumičnim artiljerijskim i snajperskim napadima u periodu od 1992. do 1995. godine. Također, na teret mu je stavljen genocid počinjen u Srebrenici i još sedam bosanskohercegovačkih općina, kao i progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, te uzimanje vojnika UNPROFOR-a za taoce.
U pisanoj izjavi uvedenoj u dokaze Đozo je opisao više napada granatama koji su se dogodili 25. juna 1995., te nakon toga u okolini pijace i u samoj ulici gdje se ona nalazi. “Moje mišljenje je da je vatra podešavana sve dok nisu pogodili prenatrpane Markale i izazvali brojne žrtve. Smišljeno su gađali mjesta gdje se okuplja veliki broj ljudi u Starom Gradu – otvorenu pijacu i zatvorenu tržnicu Markale. Svi građani Sarajeva znaju da je to bilo namjerno rađeno”, posvjedočio je Đozo.
Dok ga je unakrsno ispitivao Mladićev branilac Branko Lukić, svjedok je, međutim, potvrdio da je teza o “upucavanju” minobacača samo njegova pretpostavka zato što nije moglo biti utvrđeno da je vatra u navedenim incidentima bila otvarana iz istog oružja.
Đozo je izjavio da je 25. juna 1995. jedna granata pala na ulicu Dženetića čikma, “otprilike 50 metara” od mjesta na kojem će dva mjeseca ispred Markala biti ubijeno 66 osoba, a ranjeno više od 140 građana.
Policijski izvještaj iz 1. jula 1995. prikazan u sudnici registrirao je sedam granatiranja u Starom Gradu, a jedan incident dogodio se u ulici Maršala Tita (Mula Mustafe Bašeskije). Što je, kako je svjedok rekao, “ne dalje od 100 metara” od Markala.
Đozo je kazao i da je istragom bilo utvrđeno da su granate dolazile sa sjevera, gdje su bili položaji VRS-a na Mrkovićima.
Na pitanje tužioca Adama Webera koliko je granata palo na Stari Grad tokom rata, Đozo je odgovorio: “Ne mogu ni približno reći, na hiljade i hiljade granata.” Upitan da li je u toj općini bilo vojnih objekata, odgovorio je negativno.
Opisujući istrage o dva snajperska napada u kojima je jedan građanin ubijen, Đozo je naznačio da se to dogodilo u naselju Sedrenik i da je vatra dolazila sa snajperskog položaja VRS-a na Špicastoj stijeni.
Sa Špicaste stijene na civile je, prema iskazu svjedoka, pucano i iz oružja zvanog “sijač smrti”, iz kojeg je ranjena 13-godišnja djevojčica na Sedreniku u aprilu 1993. godine. U unakrsnom ispitivanju, Đozo je prihvatio da bi to mogao biti puškomitraljez koji je imala JNA, a zatim i sve zaraćene strane.
“Nema područja u Sarajevu na kojem se na civile nije pucalo iz ovog oružja”, kazao je Đozo.
Tokom unakrsnog ispitivanja, branilac Lukić je osporavao stručnost svjedoka, podsjećajući da on nije bio policajac do 1992., na šta je Đozo uzvratio da je završio “kurseve i obuku”.
Na sugestiju Lukića, svjedok je potvrdio da nije učestvovao u utvrđivanju vrste granata koje su padale na Stari Grad, kao ni na pravcu iz kojeg su doletjele, pojasnivši da su to radili balističari.
Za vrijeme unakrsnog ispitivanja, Đozo je ponovio da je više eksplozija granata u ljeto 1995. u centru Sarajeva – na Skenderiji, kod Skupštine općine Stari Grad, u ulici Ferhadija i u ulici Maršala Tita – predstavljalo “upucavanje” minobacača za augustovski napad na Markale.
Na primjedbu branioca Lukića da je to samo njegova pretpostavka zato što nema dokaza da je pucano iz istog minobacača, svjedok je uzvratio da se “to što smo pretpostavljali desilo u augustu 1995. godine”. Potvrdio je da nije bilo utvrđeno da je vatra dolazila iz istog oružja.
Svjedok nije mogao dati konkretan odgovor na sugestiju odbrane da su u blizini mjesta eksplozija u Starom Gradu bili legitimni vojni ciljevi.
Mladićev branilac je sugerisao i da je između mjesta eksplozija u starom sarajevskom jezgru i položaja VRS-a na Mrkovićima bilo položaja Armije BiH (ABiH), ali je svjedok kazao da za to ne zna. Tvrdio je i da u gradu nikada nije vidio artiljerijska oruđa ABiH i izrazio sumnju da ih je uopšte bilo.
Upitan da li je znao za izvještaje UNPROFOR-a po kojima je “ABiH gađala svoje stanovništvo”, Đozo je odgovorio: “U pričama samo, zvanično nisam nikada čuo.”
Nakon što mu je branilac predočio tvrdnju da se Markale i okolne ulice “nisu vidjele ni sa jednog položaja VRS-a”, svjedok je kazao da te ulice “nisu bile vizuelno dostupne ni iz samog grada”. Na pitanje da li je oko Markala bilo rezervne policije, Đozo je odgovorio da je, kao i prije rata, bilo policajaca u mjesnim zajednicama. Rekao je i da mu “nije poznato” da je preko puta Markala bila “intendantska služba Prvog korpusa ABiH”, što je advokat Lukić tvrdio.
“Vi niste bili na uviđaju na Markalama 2 i ne možete reći odakle je došla granata”, pitao je branilac, a svjedok je odgovorio da je to tačno.
Odgovarajući na pitanja branioca, Đozo je prihvatio i da je tačno da istragom nikada nije bilo utvrđeno ko je i odakle tačno pucao na civile na Sedreniku, niti iz kojeg oružja, javio je BIRN.
Suđenje generalu Mladiću bit će nastavljeno 3. decembra.
