Suđenje Kondiću i ostalima

Vinko Kondić je odbijao da se pojavi na posljednjim trima ročištima u Sudu BiH, ističući da se ne osjeća dobro, iako su ljekari Pritvorske jedinice, u kojoj se optuženi nalazi, tvrdili suprotno, javio je danas BIRN - Justice Report.

U petak, 6. februara, Jasmina Kosović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, posjetila optuženog u Pritvorskoj jednici Suda BiH kako bi se uvjerila u njegovo zdravstveno stanje.

“Prilikom posjete, Kondić mi je izgledao sasvim dobro, mada je kazao da se subjektivno osjeća lošije. Tada je istakao da nema primjedbi na rad Suda i policije, te je zatražio da se obave pojedini pregledi, što će biti uskoro učinjeno”, objasnila je Kosović.

Tužilaštvo BiH tereti Vinka Kondića, Boška Lukića i Marka Adamovića za učešće u organizovanju i podstrekavanju grupe ljudi na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tokom 1991. i 1992. godine.

Sva trojica se, između ostalog, terete za ubistva, zatvaranja, mučenja, deportacije, te prisilne nestanke Bošnjaka i Hrvata s područja Ključa.

Ibrahim Bajrić, svjedok Tužilaštva BiH, ispričao je kako je 31. maja 1992. godine, zajedno s drugim mještanima Reizovića, općina Ključ, zatvoren u “ prostorije fabrike koje su obezbjeđivali pripadnici Teritorijalne odbrane”.

“Naređenje da se okupimo kod fabrike izdao je Krizni štab iz Ključa, a čuli smo ga preko Radija Ključ. Nisam imao izbora i zajedno s porodicom sam se odazvao toj naredbi jer bih inače bio ubijen. Nakon izvjesnog vremena, žene i djeca su pušteni, a muškarci su tu ostali”, rekao je Bajrić.

Ovaj svjedok je kazao da su istog dana ispitivani, te da su potom svi osim njega i još pet muškaraca pušteni kućama, nakon čega su oni prebačeni u ćelije policijske stanice u Ključu.

“U policiji je bio veliki užas od tuče, galame i plača. Nas nisu tada tukli, ali ostale koje smo zatekli u ćelijama jesu. Sjećam se da smo istog dana prebačeni u zatvor u Staru Gradišku, a potom u junu na Manjaču”, objasnio je Bajrić.

Tokom zatočeništva na Manjači, kako je kazao Bajrić, svakodnevno su vršena premlaćivanja i odvođenja muškaraca na prinudne radove.

“Na Manjači smo prošli kroz nezapamćen tretman. Svaku večer su bile prozivke i premlaćivanja, od kojih su ubijeni Omer Filipović i Eso Bender. Okolo logora su bili bunkeri, te je bio ograđen žicom i miniran”, istakao je Bajrić i dodao da je 14. decembra 1992. godine pušten na slobodu.

Svjedok je na kraju svog ispitivanja istakao da su 31. maja 1992. godine, kako će kasnije saznati, u Velagićima ubijena njegova četiri brata.

“Čuo sam da su ih izveli iz škole u Velagićima i ubili. Iza njih je ostalo 10 djece”, kazao je Bajrić.

Nastavak suđenja zakazan je za srijedu, 11. februar.