{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Šteka plavog Waltera

S
14.1.2011. u 14:19
0
33
Šteka plavog Waltera
0
Šteka plavog Waltera
Kad sam se prošli put javljala, obećala sam napisati sjećanje na jednu šteku plavog Waltera. Onda sam čitala neke od komentara na moj tekst pa reko – što džaba uzimaš prostor, ovdje ima tako pametnih ljudi, oni će pisati bolje, a tebi lakše čitati nešto lijepo nego pisati nešto bez veze... Čekaj, čekaj, i... ništa. Pa da ja ipak ispunim obećanje.
Za sve nas koji smo proživjeli i preživjeli, rat je imao i neke dobre strane. Naučio nas je (pa smo brzo zaboravili) kako komad hljeba, jedan krompir, glavica luka, komadić sapuna i slično mogu biti pravi luksuz, kako znaju usrećiti... A tek cigareta pušaču!

Kad god bih došla do cigarete osjećala sam se kao vladar. U principu ne volim ni od koga nešto tražiti, kamoli moliti, a znalo se desiti da se nacajdarim na prozor moje ordinacije i svakog živog ko prođe a podigne glavu, stavljajući kažiprst i srednji prst u položaj u kome se drži cigareta pitam poznate i nepoznate imaju li ih... Nerijetko se i znalo desiti da se neko popne i daruje mi jednu, dvije, čak i tri.

Jedan policajac, Šaćir mu bilo ime, jedva me znao a jedan dan mi donio pet-šest smotanih cigara. Kaže - ja nisam pušač, zamolio jarana da ti smota... I taj dan Šaćir poginuo, a ostaće živ u mome sjećanju dok i ja živim...

Kad baš niotkud nisam mogla neku iskamčiti, naša spremačica mi je u papir zamotavala neke suhe trave, ma "cigare" debele ko prst, a dime gore nego ćiro.

Jedan dan mi reče kolegica da u hitnoj jedna medicinska sestra prodaje cigare. Ja brže-bolje dolje, znam je po viđenju, ona sjedi, piše nešto u protokol, u ruci joj zapaljena cigareta, a na stolu ispred kutija Ronhilla i upaljač. Meni se oči zacaklile k'o narkomanu i sva nekako ozarena kažem: "Molim vas lijepo za jednu cigaretu." Ona podigne pogled koji bi mogao upucati da duže traje, ni riječ jednu ne progovara samo uzima kutiju i upaljač, stavlja ih u svoj džep mantila i nastavlja pisati. Jadnije se u životu nisam osjećala. (Iza rata je došla do mene da me zamoli za uslugu, uradila sam trostruko više nego je tražila i pri tom se divno osjećala, kao da sam sa sebe saprala nešto prljavo).

Kad, sad će te čut'. Ja jedan dan došla kući, a na stolu stoji šteka, jest, dobro ste vidjeli - cijela šteka plavog Walter Wolfa i čak 200 grama prave kafe (pili smo ječam cijelu vječnost, bila zaboravila okus kafe). Zijanila se, skoro obandačila, pitam djecu, a sve mislim da mi se priviđa i pipam onu šteku, - otkud ovo?

Sin se smije, ma ono baš od srca i kaže: "Donio Ahmet (naš prijatelj) tati da tugu blaži."

"Kakvu tugu, mili sine?"

"Što si ti imala prelom baze lobanje."

Onda sam se i ja počela smijati, mada je humor crn, teško da crnji može biti.

Naime, dan prije sam trebala na teren u ratnu bolnicu, bila sam, koliko znam jedina žena ljekar u VII korpusu. Direktor nikako nije dozvoljavao jer je trajala epidemija trbušnog tifusa, a ja jedini mikrobiolog u kantonu... Helem, džip koji je vozio ekipu se strmeknuo u neku jarugu i neka druga Nura (koju nisam poznavala) iz garnizona zadobila prelom baze lobanje.

"Neko zvoni", priča mi sin, "ja otvorim a Ahmet se naslonio na zid bijel jednako kao i taj zid i potpuno smušen kaže - Daj ovo tati. Ja klimnem, a on dodaje – jel ti mama kritično? Švico draga, šta ću ja sve s tobom doživit?"

Malo me što u životu toliko obradovalo kao ta šteka plavog Waltera. Ma kakvim sam je merakom spržila!!!

Ali, pošteno, neuporedivo veća radost je bila što je ta, meni nepoznata Nura, sasvim izliječena.

I sad ćete se pitati "šta je pisac htio da kaže?" Ništa, samo da zabilježi jedno sjećanje...

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: