{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Stanovnici Stupnog Dola ponovo preživljavaju ratne traume

12.3.2014. u 20:29
137
Stanovnici Stupnog Dola ponovo preživljavaju ratne traume
137
Stanovnici Stupnog Dola ponovo preživljavaju ratne traume
Stupni Dol (Foto: IWPR)
Bijeg osuđenog ratnog zločinca Dominika Ilijaševića iz zatvora probudio je bolne uspomene Bošnjaka iz sela Stupni Dol.
Muliju Likić je 23. oktobra 1993. probudilo granatiranje. Nije ni slutila da će se tog dana njen život zauvijek promijeniti.

"Moj suprug Avdija rekao je, idi sad, gotovo je, bježi. Uzela sam bebu, Jasmina mog. Imao je 16 mjeseci. Ponijela sam samo flašicu za njega. Za ruku sam zgrabila i Ruska. On je tada imao 5 godina. Pobjegli smo u šumu”, prisjeća se Mulija.

Stupni Do, u kojem su 1993. živjeli uglavnom Bošnjaci, tog dana opkolile su snage HVO-a. U napadu koji je uslijedio zapaljene su sve kuće, a 38 od 150 seljana je ubijeno, uglavnom članova porodice Likić. Najstarija žrtva bio je 72-godišnji Salih Likić, a najmlađa Sabina Likić, koja je imala samo dvije godine.

Oni koji su uspjeli pobjeći sakrili su se u obližnjim šumama. Sve vrijeme su bili u strahu da će vojnici HVO-a čuti plač njihove djece i pronaći ih.

"Davali smo bebama tablete za smirenje kako bismo ih umirili i uspavali. Nisam imala hrane za Jasmina, pa bih nasula malo vode u flašicu i ugrijala je rukama. Davala sam mu vodu da bar ne bude žedan", kaže Mulija.
Stupni Do je bio napadnut zbog svog položaja i činjenice da je bio okružen hrvatskim selima, kažu Bošnjaci koji su se prije nekoliko godina vratili u selo.

Na početku rata 1992. godine, hrvatske i bošnjačke snage bile su saveznici protiv vojske bosanskih Srba, ali 1993. to se promijenilo i došlo je do sukoba između ove dvije strane. Posljedice su bile kobne.

Jedan od počinilaca ratnih zločina u Stupnom Dolu je Dominik Ilijašević, poznat pod nadimkom Como. Bosanski sud ga je 2007. godine osudio je na 15-godišnju zatvorsku kaznu koju je služio u Mostaru.

Nakon što je odslužio veći dio kazne, Ilijašević je ostvario pravo na 25 dana dopusta. Međutim, za vrijeme odsustva u septembru prošle godine, prebjegao je u susjednu Hrvatsku i zatražio da ostatak kazne služi tamo.
Prema bilateralnom sporazumu između BiH i Hrvatske, ukoliko osuđenik iz jedne zemlje prebjegne u drugu, ta zemlja ima pravo odlučiti da li će izručiti bjegunca zemlji u kojoj mu je izrečena presuda ili ne.

U slučaju Ilijašević, Županijski sud u Zadru odlučio je da bjegunca neće izručiti jer ima hrvatsko državljanstvo, ali je također prihvaćena presuda suda u BiH.

Ukoliko bi se Ilijašević vratio u zatvor u BiH, imao bi pravo tražiti oslobađanje nakon odsluženog većeg dijela kazne, ali u slučaju vrlo teških krivičnih djela, taj se zahtjev često odbija.

U intervjuu koji je dao hrvatskim medijima, Ilijašević je izjavio da ne vjeruje da bi bio oslobođen prije isteka cijele kazne, te da je to bio glavni razlog njegovog bijega u Hrvatsku.

Stanovnici Stupnog Dola se pitaju zašto je Ilijaševiću uopšte bilo dopušteno da napušta zatvor i dodaju da su zbog ovog slučaja izgubili povjerenje u bh. pravosuđe.

"Kako je moguće da osuđeni ratni zločinac dobije pravo na odmor kao da ne služi kaznu za teški zločin?”, pita se Mulija Likić. “Ni kazna koju je dobio nije adekvatna, a sad je još i pobjegao u Hrvatsku. Kakva je to poruka žrtvama?”, dodaje ona.

U postupku koji je protiv njega vođen u Haškom tribunalu 2005. godine, komandant napada na Stupni Do Ivica Rajić izjasnio se krivim za teško kršenje Ženevske konvencije, uključujući plansko ubijanje, nečovječno postupanje i seksualno zlostavljanje, te bespravno otuđivanje imovine. Rajić je osuđen na 12 godina zatvora, ali mu je u avgustu 2011. odobreno prijevremeno puštanje na slobodu.

Stanovnici Stupnog Dola sumnjaju da će Ilijašević zaista i odslužiti ostatak svoje kazne u Hrvatskoj.

"Ne vjerujem u hrvatsko pravosuđe”, kaže Zahid Likić. “Njihovi mediji su u više navrata manipulirali brojem žrtava u Stupnom Dolu i težinom zločina. Pokušavaju umanjiti težinu onog što se ovdje desilo”, kaže on. "Kako da očekujemo da hrvatsko pravosuđe bude pošteno u slučaju Ilijašević? Sve da on i završi u hrvatskom zatvoru, ne vjerujem da će odslužiti punu kaznu, niti da će biti tretiran kao pravi zločinac".

Zahid je sin Saliha Likića, 72-godišnjaka ubijenog u ovom pokolju, i jedan je od seljana koji su se nakon 2007. godine vratili u Stupni Do.

Zahid se prisjeća haosa i brutalnosti napada na svoje selo u oktobru 1993.

"HVO je naišao sa okolnih brda. Našli su i moga oca. On je najstarija žrtva. Tu su ga ubili, ubacili u kuću i zapalili i njega i kuću. Kasnije smo njegove kosti skupljali da bismo mogli napraviti mezar”, kaže on.

Zahid Likić je pobjegao u obližnji Vareš, gdje se krio u jednom stanu sa suprugom Hidajetom i njihovim 8-godišnjim sinom Dadom. Ali, HVO ga je pronašao i odveo u logor u kojem je bilo još približno 350 Bošnjaka iz Vareša i okolice. U logoru su proveli 80 dana.

"Strašne torture su vršene nad ljudima. Tukli su nas do iznemoglosti, a onda tjerali da ližemo krv, jedemo kosu i zube jedni drugima. Tjerali su nas da pjevamo ustaške pjesme. Još i danas nosim traume od toga”, kaže Zahid.
Oni koji su pobjegli u obližnje šume nisu se smjeli vratiti u selo. HVO nije dozvolio ni ukop žrtava sve do 30. oktobra 1993, sedam dana nakon pokolja.

Osim što su ubijali i razarali, napadači su i silovali tri djevojke iz Stupnog Dola. Jedna je silovana pred svojim ocem, koji je nakon toga ubijen.

Jedna od ove tri žene danas živi samo nekoliko stotina metara od srušene kuće u kojoj je napadnuta.

"Bila sam sa ocem, komšijama, rođacima", rekla je za IWPR žena koja nije željela da joj objavimo ime. „Bilo nas je 12 u jednoj kući. Tu su nas uhvatili. Tada je počelo maltretiranje, otimanje zlata, odvodili su nas žene i silovali. Nas su žive zapalili u jednoj ljetnoj kućici. Polijevali smo se vodom iz šlaufa da ne bismo izgorjeli, dok nismo ugledali sjekiru, provalili vrata i pobjegli u šumu".

Nakon rata se udala i ima dvoje djece i danas živi naizgled tipičnim seoskim životom. Kaže da njena djeca ne znaju ništa o njenom tragičnom iskustvu.

"Nakon onog što se desilo, nisam očekivala da će se moj život ikad normalizirati. Nisam ni razmišljala kakav će mi biti život nakon toga. Međutim, udala sam se 1994. godine, došla su djeca, i onda je život dobio smisao”, kaže ona.

"Danas mi je život normalan, šta ću, ali u meni ima nešto. U jednom trenutku sam sretna, u drugom bih plakala. Ne prođe dan da ne popijem tabletu za smirenje”, dodaje ova žena.

Iako ne zna ime svog silovatelja, kaže da bi ga i nakon 20 godina mogla opisati i nacrtati njegov lik. Ipak, svim silama se trudi da nastavi sa normalnim životom, bez obzira na sve što je preživjela.

"Danas imam plastenike, proizvodim povrće koje prodajem u gradu. Osim toga, imam i dvije krave, pa proizvodim sir, i njega prodajem. Djeca idu u školu, a mora se od nečega živjeti”, kaže ona.

Vijest da je Ilijašević na slobodi u Hrvatskoj ju je uznemirila.

"Sada živim u strahu. Nije lako kada znate da su oni koji su počinili ratne zločine u našem selu slobodni”, dodaje ona.

Za Muliju Likić povratak u selo je težak, ali i ona se trudi da ne živi u prošlosti.

"Ne mogu zaboraviti šta se desilo. Ali imam dva sina i zbog njih moram da radim”, kaže ona.

Mulija ističe da zna ko je počinio zločin nad brojnim članovima njene porodice, te da su neki od tih ljudi njihove prijeratne komšije. Neki od njih još žive u okolnim selima, a sigurna je da je jedan od zločinaca njen komšija.

"Naiđe danas pored mene, ja sagnem glavu, okrenem je. A on svira iz auta, pozdravlja me”, kaže ona. „A ja se pitam koga pozdravlja".

Ovaj članak je nastao u okviru projekta Priče iz tranzicije, koji finansira Ambasada Kraljevine Norveške u Sarajevu. Projekt zajednički realiziraju Institute for War and Peace Reporting, IWPR, Centar za savremenu umjetnost Sarajevo, SCCA Pro.ba i eFM Studentski radio.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: