Živjeli su kao jedna familija, izuzetno poštovali jedni druge, bez obzira na službu roditelja koju su obavljali. Poznati su bili kao Staničari, prvi su vozom krenuli na zapad i sjever u svijet za boljim i ljepšim.
Nikada se Staničari, nakon što je pruga iz neobjašnjivih razloga ukinuta 1978. godine, nisu prestajali družiti. Dolazili su u svoj Višegrad na željezničku stanicu s tugom, jer njihovog Ćire, koji ih je prehranio, nije bilo. Maštali su da će ipak jednog dana, makar normalnim kolosijekom, stići na svoju stanicu. Organizirali su Udruženje višegradskih Staničara 1988., godinu dana kasnije su se prvi put okupili, došli su iz cijele Evrope, ali rat je prekinuo njihova druženja. Iako u teškim vremenima, Staničari su, bez obzira na to gdje su se nalazili, pomagali jedni drugima, a onda je, nakon 20 godina, ponovo organizirano njihovo okupljanje.
Prošlog vikenda stigli su Staničari iz Francuske, Njemačke, Hrvatske i Srbije, naravno nije moglo bez domaćih iz Sarajeva, Gračanice, Goražda i svakako Višegrađana koji su ostali u svom gradu.
Na mjesto ispod Lipa, gdje je njihovo sastajalište, dočekao ih je 92-godišnji Milivoje Šimšić, željeznički bolničar, koji je, iako u poznim godinama, prepoznao sve Staničare, a nekim je tačno rekao kada i gdje su razbili glavu i koliko im je injekcija morao dati.
A, onda je uslijedio najuzbudljiviji dan većine Staničara. Iz Mokre Gore u Srbiji, vozom Nostalgija, koji vozi u sklopu turističke pruge Šarganska osmica, stigli su u svoj Višegrad, na svoju željezničku stanicu.
Dio uskotračne pruge od Mokre Gore, koja povezuje Srbiju i Bosnu i Hercegovinu, ide do Višegrada.
Kada su Staničari stigli u Mokru Goru, jedva su uspjeli ući u voz, jer su karte mjesec dana unaprijed rasprodate. Nije bilo mjesta, ali niko nije ostao na stanici.
Vožnja do Višegrada, preko pogranične stanice Vardište, Dobruna i Bosanske Jagodine, traje nešto manje od dva sata, ali voz Nostalgija se zaustavlja u kanjonu rijeke Rzav i Dobrunske crkve. A, turisti koji stignu u Višegrad, pauzu od dva sata, nakon čega voz kreće nazad u Mokru Goru, koriste da posjete čuveni most Mehmed-paše Sokolovića na rijeci Drini. Povratna karta na ovoj relaciji od 25 kilometara košta oko 15 KM. Carinska kontrola obavlja se ispred ili iza graničnog tunela u Vardištu i traje veoma kratko.
"Ovo druženje je izuzetno, svake godine dolazim u Višegrad, volim Sarajevo, ali ovo druženje je nešto najbolje", rekla je Nikole, supruga Staničara Srete Pajevića, koji žive u francuskom Le Havreu.
Suze radosnice zbog okupljanja nije mogao sakriti Mikan Jovanović iz Beograda. "Velika je stvar ovo što smo se okupili. Sjetili smo se naših drugova, roditelja koji više nisu s nama, brojnih prijatelja, ali najviše lijepog djetinjstva koje smo zajedno provodili, ispraćajući voz za Sarajevo i Beograd, ili na brojnim putovanjima. Nema nijednog Staničara koji nije obišao vozom cijelu bivšu državu", prisjećao se Mikan Jovanović.
Najzadovoljniji je ipak bio Safet Begović iz Gračanice, jedan od organizatora okupljanja. Poklonio je svojim prijateljima majice sa natpisom Staničari i donio je desetak nogometnih lopti da podjeli djeci koja trenutno žive na stanici. Nažalost, uspio je pokloniti samo dvije lopte, nema više željezničara, a ni djece. Nekada je jedna lopta među Staničarima bila veliko bogatstvo i dugo se čuvala i krpila.
Novo okupljanje je zakazano za kraj juna iduće godine.
Đurbuzović: Dogovorili smo se da obradujemo navijače, cilj je izvući Želju iz ove krize
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
