{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Šta smo naučili iz izbora 2010.

S
8.10.2010. u 13:24
0
33
Šta smo naučili iz izbora 2010.
0
Šta smo naučili iz izbora 2010.
Odlazak Silajdžića, pobjeda Lagumdžije i Izetbegovića, pitanje Hrvata, Dodikova sudbina, klovnovi i socijaldemokratija.
10. Sujeta je glupost

Odluka Harisa Silajdžića i njegovog medijskog štaba da se ne pojavljuje na emisijama državne i Federalne televizije, i odluka vodstva Naše stranke da na višim nivoima vlasti (uz dva-tri izuzetka) kandidira, uglavnom, anonimne i nekompetetne ljude proizvodi su sujete. Te najgore supstance koje nije lišena niti jedna politička figura u BiH: sajam taštine skupo je koštao sve nas, a najviše Stranku za Bosnu i Hercegovinu čiji će kadrovi, nadati se, konačno, sići sa scene. Čovjek ima osjećaj da su ti tipovi – Heće, Alićke, Bahtići – zapravo istinska brana razvoju ove zemlje. Što se tiče neuspjeha Naše stranke, intimno valja priznati žaljenje, ali te se stvari očigledno rade drugačije. Od nemogućnosti da se prizna neznanje, jedino je gora praksa tog neznanja utjelotvorena u izbornim sloganima i na kraju (ne)uspjehu. Istina, za dvije godine su lokalni izbori, pa ako prežive, imaju o čemu i kad razmisliti.

9. Nema (više) malih stranaka

Tu negdje dolazi i priča da SDU, BPS, Stranka penzionera, Liberali, NHI, GDS i još sijaset malih stranaka neće imati svojih zastupnika u parlamentima. To je s jedne strane loše, jer demokratiju čini raznolikost, ali s druge strane dobro je da nema tolikog broja ublehaša - zašto pri spomenu ove riječi Mirnes Ajanović prvi pada na pamet - kojima su te stranke bile izvor egzistencije i socijalno pokriće.

8. Dodik ne može promijeniti sudbinu BiH, iako može manipulirati referendumom sve dok se ne zaista ne primaknemo EU

Odmah nakon izbora kao da su se stvari počele otvarati: Evropski parlament objavio je ukidanje viza, najavljene su dvije dionice autoputa, no rizik ulaganja ostao je visok, najviše zbog toga što su engleski mediji objavili da se suštinski stvar nije promijenila, jer su Bošnjaci glasali za integralističke stranke, a Srbi i Hrvati za stranke koje vode dezintegaciji. To, osim što je cinično, nije ni tačno do kraja, ali nije ni najvažnije: najvažnije je šta kaže veliki Gazda. State Department je poručio da očekuje vladu koja će BiH uvesti u euroatlantske integracije, ma šta to značilo. U tom smislu Dodikovo ponašanje i izjave tipa "BiH će biti savez republika ili je neće biti" je zapravo – nemoć. Rata neće biti, a on ulazi u mandat s priličnim dugovima i hipotekama.

7. Nedostatak vizije u hrvatskoj politici opet glasače vratio HDZ-u

Najveća enigma postizbornih koalicija biće s kojim hrvatskim snagama SDP kao relativni pobjednik misli formirati vladu: HDZ se neće moći zaobići, jer su Hrvati opet glasali za njih, ali nije najsigurnije da Čović i društvo znaju šta bi sa svim tim. HDZ je, zapravo, interesna skupina koju zanimaju novci BiH, a ne njezina validnost i likvidnost. Čović, dakle, kao ni većina zapadnohercegovačkih tajkuna ne bi u Sarajevu nikako drukčije osim kao premijer. Stvar iz hrvatske perspektive svakako mora biti frustrirajuća. Poznavajući Lagumdžiju, tu fotelju neć lako prepustiti: predsjednik SDP-a se u ponedjeljak se "u emisiji 60 minuta" vrpoljio kao seoska mlada na pitanje o premijeru, već u srijedu je objavljeno kako je SDP istaknuo kandidaturu Zlatka Lagumdžije za premijera. Hrvata je, naime, najmanje a ovo je, ipak, Balkan, tu strada manjina. Sa Čovićem sve još samo brže ide.

6. Bošnjaci ili sazrijevaju, ili im je dozlogrdilo

Pobjeda ljevice na ovim izborima u globalnom kontekstu djeluje pomalo iznenađujuće: dok u Evropi rastu populistički i desni pokreti, u Bosni i Hercegovini pobjeđuje SDP. Iz toga bi se moglo zaključiti da Bošnjaci sazrijevaju i da je njihovo biračko tijelo najmanje homogeno. Objektivno, prema glasovima iz dosadašnje su vlasti ostavile prazne kase, tako da je narodu dozlogrdilo, to se recimo najbolje vidi po glasovima iz Zeničko-dobojskog, te Bosansko-podrinjskog kantona. A i ponavlja se staro pravilo: kad je izlaznost velika, ljevica se ima čemu nadati.

5. Silajdžić, najveći gubitnik

Još malo o Silajdžiću: prošle su četiri godine od odbijanja aprilskog paketa, u čemu je najveću ulogu odigrao Silajdžić. Od šarmera i kozera, miljenika zapadnih medija i čestog gosta zapadnih prijestolnica Silajdžić se pretvorio u samoživog, mračnog i teškog političara koji je Dodiku i njegovoj "šta vi hoćete, ja sam gazda među Srbima" politici, praktično činio usluge. Postavljajući se maksimalistički – 100% Bosne i Hercegovine, muteći oko elektroenergetskog sektora, praveći stalne i opasne greške, ostao je skoro bez ičega, i sasvim je moguće da će se povući u nešto mirnije vode. Od pisanja se 'ljeba neće najesti, on će sasvim sigurno živjeti solidno, ali da će ostati zapisan velikim slovima – neće. Šteta, jer je imao šansu.

4. SDP, najveći dobitnik

Kad smo kod šansi, pred SDP-om je velika povijesna prilika, ali i odgovornost. U naredne četiri godine bi se stvari mogle popraviti isključivo ukoliko bude dobre volje. Kultiviranjem političkog prostora postiglo bi se dosta, mudrošću još i više. Istina, kad malo izbliza pogledate okruženje u kojem su Lagumdžija i istomišljenici proslavili pobjedu, malo vam se okrene želudac. Dosta je tu kompromitovanih kadrova, ali ne treba biti nakraj srca. Ima i mladih ljudi i novih lica i nekih starih provjerenih faca, tako da bi se ako bude pameti mogao zaustaviti pad ove zemlje.

3. Bakir Izetbegović, član Predsjedništva iz reda Bošnjaka, uspjeh duguje ocu i pomanjkanju izraslih političara

Čovjek bi se mogao zezati u nedogled sa činjenicom da je Bakir Izetbegović izabran za bošnjačkog člana Predsjedništva ("Njih dvojica, ja i Babo sami", "Nas tri brata, oba ratujemo"), ali možda i ne treba. Istina, taj orijentalni prenos suvereniteta sa oca na sina je nešto što smeta, ali objektivno ne bi bilo bolje da su na njegovom mjestu završila dvojica koju je prestigao – Silajdžić i Radončić. Vrijeme je da Izebegović junior, koji se dvadesetak godina vrzma oko politike uglavnom praveći bedastoće, pokaže kako ima soli u glavi. Njegov otac, šef jedne nesretne epohe, nije bio bez pameti, ali ni veliki državnik. Nije to ni sin, da se ne lažemo, ali mogao bi biti pristojan državni činovnik. Za početak, mora početi birati društvo.

2. Mediji nemaju odlučujući utjecaj na ishod glasanja

Jedina nova stranka koja je napravila nešto na ovim izborima je Radončićev SBB. Najviše su dobili u gradovima Sarajevu, Tuzli i Zenici, i to se ljudima s kojima se viđam čini skandaloznim i poražavajućim. Radončić svoj uspjeh duguje svom mediju, Dnevnom Avazu, ali i činjenici da ova zemlja ima bazu za takvu vrstu populizma. Ljudi bez posla, doseljenici iz Srbije i Crne Gore, cijeli jedan novi svijet, lumpenproletarijat koji je najpotkupljiviji i u kojem se krije najveći talog, u Radončiću je, kako reče Ismeta Dervoz, "prepoznao lidera". U mom slučaju je nemoguće sakriti sreću što Radončić nije prošao u Predsjedništvo, niti nezadovoljstvo što je SBB ipak osvojio dosta (u državnom Parlamentu imaju isto mandata kao HDZ), ali svaka politička scena na svijetu ima takvu populističku pojavu koja je, u suštini klaunska, samo što je negdje predsjednik (Berlusconi), a negdje figura s tužnim završetkom (Haider). Nema nikakve sumnje da će mediji uvijek utjecati na izbore, ali u ovom slučaju nisu imali odlučujući utjecaj. Presudilo je, ipak, nešto drugo.

1. Lagumdžija uči iz poraza, a međunarodna zajednica je stala uz njega

Čudno je kako u politici za kratko vrijeme možete otići u orbitu ili se zabiti u zemlju. Neskrivene su simpatije stranaca za to što je otišao Silajdžić i što bi Lagumdžija mogao zauzeti njegovo mjesto. Ima i neke pravde u tome: Lagumdžija je živio svoje i partijske uspone i padove punim plućima, on bi mogao biti neko ko, kad bi htio, umije naučiti iz poraza. Amerikanci, principijelno, ne vole bivše komuniste, ali im u BiH nije ostalo baš previše izbora. Prije šest mjeseci ovaj je hroničar na ovom mjestu napisao da boljitak i opstanak ove zemlje ovisi o nadgradnji socijaldemokratske ideje u njoj.

Trebalo bi biti zadovoljan, i valja zažmiriti na dvije stvari: prva će biti poltronstvo, tradicionalni sport svih balkanskih naroda u kojem će se raznorazni konvertiti i pervertiti zaklinjali kako su oni uvijek bili SDP. Druga je malo kompliciranija: nema ništa gore od deklarativne ljevice, što dobar dio vodstva SDP-a jeste. U današnje vrijeme autentični socijaldemokrat je samo onaj ko je ličnim primjerom spreman potvrditi ono što priča: zaposliti nezaposlenog, nahraniti gladnog, izliječiti bolesnog. Sve ostalo su neumjesne i šuplje priče. I imati nekoga iza leđa: ne mislite, valjda, da bi Sanader u Hrvatskoj ikada pao da Njemačka nije prebrojala svoje pare i onda shvatila da Hypo Alpe Adria neumjereno časti visoke dužnosnike. U tom smislu valja pronaći ljude koji misle i rade u javnom interesu. Nadajmo se da nije prekasno za to.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: