{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Šta će ostati iza nas?

S
24.4.2010. u 17:15
0
34
Šta će ostati iza nas?
0
Šta će ostati iza nas?
Opstanak i boljitak ove zemlje ovisi o ideji nadgradnje socijaldemokratske ideje u njoj.
Dugo, već valjda više od decenije neko iz vlasti nije tačno dijagnosticirao neku stvar kao što je Željko Komšić, i sam nosilac jednog od najvećih ratnih priznanja izjavio za prošlonedjljene proteste boraca.

Da parafraziramo: radi se, dakle, o biračkom tijelu kojemu su obećavane beskonačne penzije i beneficije, ali stvar je u tome da para više nema, pa se ta mašinerija okreće protiv onih koji su je bezočno lagali. Jer nema para. Pa tako ni podrške.

Osim s jedne strane, od Saveza za bolju budućnost i njihovog glavnog medija koji te
stvari donekle i orkestrira. Tako je uvijek: haos odgovara lovcima u mutnom, ali stvari su prešle zakonske okvire, pa će biti vrlo zanimljivo gledati način kako će se (ako će uopće) pravosuđe odgovoriti na napade na policiju, paljenje kancelarija, krađu inventara i sve ono što se događalo u Alipašinoj ulici u Sarajevu.

Nivo kriminala koji ide uz takve vrste manifestacija će se morati riješiti. Ili će se sve rješavati na ulici što je uvijek uvod u katastrofu!? Ovakva Bosna i Hercegovina nema snage za još jedan val nasilja, iako ima i onih koji tvrde da je rješenje upravo u tome da se dotakne dno i da se onda krene s njega. Ipak, rušenje ono materijalnih dobara što nam je ostalo, nije rješenje.

Globalno i lokalno nevrijeme

Ko god je vladao posljednjih petnaestak godina bez greške je morao osluškivati šta misle borci, pa i raditi u skladu s tim. Postratna društva jesu takva, ali nijedno društvo ne smije biti ničiji talac. Suštinski, naša nesreća je u tome što je naš rat došao u globalno nevrijeme: svijet se ideološki raspao, a bivša Jugoslavija je u tome ispala povelika kolateralna šteta.

Rat je još uvijek naša glavna tema, i jedan od razloga što zaostajemo, u svakom smislu. Ako, recimo, zavirite u arhivu novina iz šezdesetih godina prošlog vijeka vidjećete da u njima ni izbliza nema posljedica Drugog svjetskog rata, kao što je slučaj kod nas. Devetnaest godina od njegovog početka i petnaest godina od završetka mač rata stalno stoji nad našim glavama, zlokobno prijeteći i podsjećajući.

Vrijeme je, dakle, za izmjenu epoha: pokazalo se da nacionalno nije okvir za ovu zemlju i da su u krivu oni koji su tvrdili (u lepezi od Izetbegovića do Ashdowna) - da su za ovu zemlju rješenje umjereni nacionalisti. Nivo opstanka ove zemlje zavisi od nivoa ostvarenja ideje socijaldemokratije u njoj. Iz te ideje nastaje kakva - takva
socijalna pravda, a slijedom toga normalno društvo. Ovo ne treba shvatiti kao odbranu Zlatka Lagumdžije: više puta sam napisao da je neko ko obnaša dužnost predsjednika već treći mandat i nema protukandidata sumnjiv po više osnova.

Ali, ispada da je samo na toj ideji - oko koje treba okupiti i ljude koje je Lagumdžija potjerao - moguće je napraviti bilo kakvu viziju razvoja ovog društva. Uostalom, ko je sagradio onu istu zgradu koju su rušili prosvjednici u srijedu? Ni Vlada Federacije, ni boračke organizacije, ni Avazov koncern. Nego Savez komunista Bosne i Hercegovine. Što bi narod rekao: kad sagradite, slobodno rušite! Dotad se zato ide pred sud.

Zlatno doba

A kad se već vraćamo u šezdesete, na talasu industrijalizacije izrasla je nada koja je gradila Socijalističku Republiku Bosnu i Hercegovinu: već u sedamdesetim firme poput Energoinvesta, Hidrogradnje, UNIS-a, UPI-ja upošljavale su desetine hiljada radnika i zemlja se razvijala. Osim crvenih velmoža, koji su bili manjina, nije se živjelo u prevelikom bogatstvu, ali se - što je najbitnije - moglo živjeti od svog rada.

Iako je postojala u ideološkoj praksi koja se pokazala pogrešnom, parametri pokazuju da se BiH u tih dvadeset godina - od sredine šezdesetih do sredine osamdesetih - razvila više nego u svim ostalim periodima svog postojanja. Džaba dakle Otomanija, džaba i Austro - ugarska, džaba i Kraljevina Jugoslavija. Ovoj je zemlji bilo najbolje kad je u njoj vladala čvrsta ruka Branka Mikulića i Hamdije Pozderca, što je opet paradoks.

Ali, Univerzitet je bio fundiran u pravom smislu (spisak nosilaca katedri iz tog doba iz tog doba danas izgleda nevjerovatno), zdravstvo i socijalna politika su bili uskađeni
i pokušavale su se uskladiti , kako se to marksističkim jezikom kaže. Nije, uostalom, čudo u svijetu da ta ideologija doživljava neku vrstu revivala - desetine važnih filozofskih, ekonomskih, općenito akademskih autora se poziva na marksizam. Kako i ne bi?

Ideologija globalizacije u sebi nosi ogromnu klicu nebrige za običnog čovjeka (njoj su važni menadžeri), i ide dotle da je taj isti čovjek bitan samo kao šaraf u velikoj mašineriji. To može trajati neko vrijeme, ali je na duge staze nepodnošljivo i neproduktivno. I neodrživo.

Tu i tamo nas u srednjim godinama mladi upitaju: Pa ne znam baš koliko je istina, i koliko su takva pitanja uopće umjesna, ali nije baš lako danas nekome od osamnaest godina, kome roditelji primaju slabu ili nikakvu plaću i ko se ubi da nađe način finansiranja studija da je Sarajevo bilo skoro idealan okvir. Recimo ovako: u razmaku od godinu dana (a taman se potrefilo da je tada rođen i onaj što ovo piše) izašli su Maka Dizdara, Meše Selimovića i Nedžada Ibrišimovića.

Formirani su Indexi, iz Sarajevskog Kino kluba krenuli su izlaziti ozbiljni autori što će rezultirati pojavom prerano umrlog Ivice Matića i kasnije Emira Kusturice, postojala su četiri orkestra koja su svirala klasičnu (što bi se krivo reklo muziku), a na samo 300 metara u užem gradskom jezgru radilo je sedam kina. Arhitektura i građevina
trećom generacijom inženjera su postigle da se ti kadrovi ne razlikuju puno od onih formiranih u Pragu ili Beču.

U Vogošći je radilo oko 20.000 radnika, u Hrasnici oko 15. 000, na Stupu oko 5.000, na Ilidži oko 10.000...

A sve ovo što ovdje piše nastalo je kao posljedica jedne pozorišne premijere. Riječ je o predstavi Sarajevska pozorišna tragedija koju je prema tekstu Peđe Kojovića režirao Gorčin Stojanović.

Gledajući slike (iz) mladosti koje su promicale ispred nas, i usvajajući da je razmišljao sam šta će ostati iza nas, čime ćemo se moći podičiti iz ovog vremena!? I uz jezu shvatio da je taj spisak prokleto, nedozvoljivo mali. Vrijeme je da se nešto izmijeni. Jer, ostaće samo stid za one kojima je ostalo nešto malo ponosa, i pustoš za sve ostale.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: