Kada se sve sabere i oduzme, a i televizijske ankete takav građanski (ne u smislu ideologije) puls mjere, prostora za pesimizam ima toliko da se vagonima može istovarati na naše ukaljane misli.
Odakle početi? Evo, poskupljenja. Trideset posto skuplje grijanje u Banjoj Luci. Ko mari za to, izbori su okončani, Aca Džombić suvereno je sakupio novu vladu, sve stručnjak do eksperta, jeste da se nema para od prodaje telekoma, jeste da nema SDA-ovca Omera Brankovića da vraća izbjeglice, ali tu je po dogovoru Dodik-Čović Davor Čordaš da zastupa interese Hrvata; nije da ne fali razloga za nemire, eno, i sindikalisti se bune, ali ko će udariti na vlast koju je legitimno izabrao narod da štiti nacionalne interese? Samo instrumenti sarajevske sećijokracije, što bi rekao Rajko Vasić, mrzitelj na baterije.
U Federaciji, zbog eresovskog socijalnog belaja, ne trebaju se radovati. Poskupljenja ne poznaju entitetske granice. Pritom silovanja, krađe, otmice, ubistva. Kao da nije bilo dosta za vrijeme "nemilih događaja devedesetih". Narod na rubu. Pa i u Hercegovini, gdje su nanovo oživjele višegodišnje težnje da hrvatski konstituent ima samo svoj komad zemlje za krasti. Jer je Čović dobio glasove i legitimitet za to. A i Ljubić je izračunao da mu je bolje biti drugi nego prvi. Manje će biti vidljiv i na meti. Skroman je on. A hrabrost mu je uvijek bila slabija strana, valja izdržati medijsku pljuvačinu iz poznatih stožernih uporišta.
Sarajevo je najveće razočarenje. Vabi se metropolom, a ovamo ćorak. Cure iz njega kako nacije, tako i ljudi. Kritike sve češće, a napretka sve rjeđe. Odnosno manje. Onaj ko je ostao nije imao gdje, ili nije razmišljao. Baš kao glupo-nesposobni ispisatelj ovih redova. Vjerovao naivno da bi bilo bolje da se situacija promijeni. Da sjašu jedni, makar drugi uzjahali. Da ode Arzija, koja je život posvetila progonu Djeda Mraza, baš kao da djeci drogu po obdaništima dila. Da ode Ramiz Džaferović, a dođe neko ko će poljoprivrednicima davati novce, a tajkunima neće. Da nema više profesionalnih građana umotanih u oblandu bošnjačkih interesa. Da sunce konačno u ovom gradu zasja kako treba. Da se počne gledati od čega se živi, a ne od maštanja, simbola, zastava i slično. Demantiraše me Dragan Jerinić i Denis Kuljiš. Borjana Radmanović-Petrović se svakako ne pita mnogo u novini koju uređuje. Ne samo da je Sarajevo oličenje nacionalnizma, nego je i oličenje krađe, prevare, mobbinga i reketa. Srce me je zaboljelo kad sam vidio da su se s njima dvojicom složili Ivo Josipović i Vesna Pusić. Kasnije me više srce nije boljelo. Zbog toga što oni sada misle kako je krucijalni problem za evropske integracije to što Željko Komšić nema člansku iskaznicu HDZ-a, niti razmišlja kritički kao Borjana Krišto, boljela me glava.
Ispade kako nam je prethodne četiri godine bilo super. Kako smo prezadovoljni činjenicom da je Safet Halilović vraćao povratnike, Sredoje Nović, prvorazredni špijun (cijeli život radio za službe) uređivao civilne poslove, Bariša Čolak uređivao pravdu i dijelio pravicu, a Nikola Špirić promuklim glasom proklinjao Šiptare što imaju dvije države, dočim Srbi imaju jednu i jedan entitet. Ispade kako je baš predivno što Duška Jurišić više ne može biti urednica na našem javnom servisu niti uređivati poslove u našoj Islamskoj zajednici. Kako je neopisiv osjećaj što se gradi zgrada Rijaseta na Kovačima, ljepša od svake bajramske sofre. Da je divno što nemamo ministra prostornog uređenja, jer su mangupi pokupovali zemlju kud su planirali graditi javni autoput, pa kad to nije prošlo, onda su natjerali kolegu da se ostavi funkcije, a drugom ne dadoše fotelju bjanko bez dogovorene hercegovačke rute. Lijepo je što imamo biznismene koji policijskim kćerima žele silovanje od crnca, kamatare koji nesmetano grade u centru Sarajeva, kardinala kojeg zakonskom motkom umalo ne istjeraše s kućnog praga, "urednike" koji novinare časte atribucijama iz oblasti klozetskog materijala, političare koji ne poznaju bosanski jezik, strani faktor koji se klanja siledžiji iz Laktaša... Ja, nekako, naivno mislio da je sve to loše i da treba mijenjati. Bar ono što je u našoj moći i za šta smo glasali trećeg oktobra.
Demantirali su me legitimni i autohtoni predstavnici nacionalnih stranaka, kojima želim sretnu i uspješnu 2011., godinu prepunu dijaloga koji nema alternativu, kao i fotelja s kojih će dijeliti državu od koje parazitski žive već dvije decenije. Želim im uspješan ostanak na vlasti, bez koje ti profesionalni zaštitnici nacionalnih interesa ne bi bili u stanju poštene marke zaraditi.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
