{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sreći povratnice Nezire Sulejmanović nema kraja

F
31.7.2009. u 13:01
0
4
Sreći povratnice Nezire Sulejmanović nema kraja
0
Nezira Sulejmanović, povratnica u selo Đogaze kod Srebrenice, ovih dana je najsretnija žena na svijetu. Poslije trogodišnje "borbe", kako sama kaže, da dobije donaciju za obnovu kuće, organizacija CRS, uz pomoć sredstava UNHCR-a, odlučila je da joj uredi prijeratni dom.
"Prošle sedmice posjetio me je novinar Fene i Radija Slobodna Evropa iz Srebrenice i objavljena je priča o mom teškom životu. Kad je emitovan prilog na TV Liberty, sutradan su došli predstavnici CRS-a i odmah me uvrstili na spisak za donaciju. Ne mogu vam reći koliko sam radosna. A bila sam već izgubila snagu i strpljenje. I ranije su o meni pisali, ali niko se nije našao da mi pomogne", priča presretna Nezira.

Teška vremena kojih se nerado prisjeća ostat će iza nje.

"Bogami je bilo dana kad nisam imala šta ni da jedem. To me nije toliko brinulo, koliko želja za novim krovom, strujom i vodom. A dugo je tri godine života u takvim uslovima. Kad je kiša, legnem, pokrijem se dekom, a zatim najlonom da ne budem mokra jer je ploča nad glavom ispucala i uvijek je prokišnjavala. Ali, eto, ima Boga, pa sam i ja došla na red, ali ne bih da niste vi pisali neki dan o meni", govori Nezira.

Polovinom augusta Nezira će potpisati konačni ugovor o obnovi i četvrtu zimu po povratku dočekat će u svom obnovljenom domu.

"Mojoj radosti nema kraja. Ne mogu još da povjerujem da ću ponovo imati krov nad glavom. Kad bude šljeme na kući, pozivam sve da dođu. Pozivam sve koji su bili uz mene i koji su mi na bilo koji način pomogli. Nek mi svako dođe kad se uselim, imat ću svakog gdje primiti, mada se ni ovoga što sada imam ne stidim. Ovo nije moja sramota. To što sam tri godine živjela pod pločom je sramota onih koji su mi mogli pomoći, a nisu htjeli ili nisu mogli."

Nezira se u Đogaze vratila prije tri godine i sa svog imanja jasno vidi kompleks Memorijalnog centra, gdje joj je ukopan jedan sin, a od drugog je u dvije masovne grobnice pronađeno tek nekoliko kostiju. Obojica su jula 1995. godine nakon pada Srebrenice krenula šumama putem spasa ka Tuzli, ali su zarobljeni i ubijeni.

"Vratila sam se za kostima moje djece. Kad su mogli oni mrtvi da se vrate, zašto ne bih i ja. Sada smo ponovo zajedno."

Muž joj je umro od tuge za djecom, kćerka poginula u saobraćajnoj nesreći 1989. godine, a sada samo ima jednu kćerku i unuke.

"Sve sam mislila da sam zaboravljena i ostavljena. Mislila sam - nema mi ko doći i reći "Majko, kako si“. Ljudi iz CRS-a su mi došli i rekli su mi to. Srećom, ima još dobrih ljudi! Sad mi se ponovo mili živjeti."

Kako kaže, živi za unuke i za onaj dan kada će se useliti u novi dom i kada će imati život dostojan čovjeka.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: