Nakon Mesićeve lekcije
0

Piše: Haris Pašović / Srbi i Srpkinje pohrlili u glavni grad Sarajevo

Piše: Haris Pašović
Proslavljeni bh. reditelj Haris Pašović nedavno je postao dio bh. blogerske zajednice otvorivši vlastiti blog na kojem će redovno pisati o njemu interesantnim aktuelnim temama. Portal Sarajevo-x.com će prenositi neke od njegovih interesantnih zapažanja, a ovaj put to su odnosi u regionu i njihov utjecaj na dešavanja u BiH. Posebno u kontekstu brige predsjednika susjednih država za stanje u našoj zemlji.

Prije pet godina gostovali smo sa sarajevskom predstavom “Pobuna u Narodnom pozorištu” u Brčkom. U jednom trenutku sam svratio u mali restoran koji se nalazi pored brčanskog Doma kulture. Restoran se zove “Romansa”, vlasnici su posvećeni pravoslavlju, ako je suditi po ikonama i krstovima koji su bili, ukusno, postavljeni po zidovima. Naručio sam sendvič za ponijeti. Jedna veoma ljubazna gospođa mi je napravila sendvič, a onda je u veliku kutuju natrpala mnogo domaćih kolača koji su divno izgledali. Pružila mi je sendvič i kutiju s kolačima i rekla: “ Nemamo baklave kao sarajevske, ali ni ovi kolači nisu loši”.

Bio sam zapanjen, i dirnut. Ovo nije uvod za “dramu sa sretnim krajem” iz prehodnog posta. To nije bio početak međunacionalne romanse u BiH. Ovaj događaj nije simboličan. To je bio samo jedan stvarni događaj između dva stvarna pojedinca, stanovnika ove zemlje. Događaj kojeg se sjećam s toplinom. Tri godine kasnije u banjalučkom Narodnom pozorištu gostovali smo sa predstavom “Klasni neprijatelj”. Publika je bila potresena predstavom o nasilju među mladim ljudima u ovoj zemlji. Narednog dana, Luka Kecman, docent na banjalučkoj Akademiji umjetnosti, napisao je u “Glasu Srpske” da je ta predstava bila anti-srpski šamar Banjalučanima i da sam njome zatvorio sebi vrata u Banjoj Luci.

Kad sam ga poslije toga sreo na Festivalu MESS u Sarajevu, rekao sam mu: “Luka, zašto ste to napisali? Vi dobro znate da to nije tačno. Vi znate da nisam išao u Banja Luku da pravim rat, nego mir. A da li ću ići u Banja Luku i dalje, odlučiti ću ja, a ne Vi.” Docent Kecman se zacrvenio i samo je šutio.

Pominjem ova iskustva ramišljajući o onome što je Stjepan Mesić, predsjednik Republike Hrvatske izjavio ovih dana u Beogradu: «Ono što ja očekujem od službenog Beograda, to je onaj prvi korak koji sam ja napravio. Ja sam rekao Hrvatima u BiH: 'Vaša država je BiH, vaš glavni grad je Sarajevo, svoju politiku izvolite kreirati u BiH'. Tu poruku Srbima još nismo čuli iz Beograda, da neko kaže 'Srbi iz BiH, ne entiteta nego BiH, vaša domovina je BiH, vaš glavni grad je Sarajevo, svoju politiku kreirajte s druga dva naroda u Sarajevu'…” prenose Sarajevo-x i Dnevni avaz.

Koliko god ova izjava bila kao “mehlem na dušu” mnogih Bošnjaka i kao “gorki sirup” za bosanske Hrvate, ima nečeg veoma patronizirajućeg, gotovo arogantnog u ovoj izjavi. Građanima BiH, u ovom slučaju Srbima, a prethodno Hrvatima, treba neko drugi iz Beograda, odnosno Zagreba, da kaže koja je njihova domovina i koji je njihov glavni grad. Možda se discipliniranje može razumjeti u slučaju g. Dodika, koji uporno pokazuje nepoznavanje geografije ponavljajući da je njegov glavni grad Beograd i da je Sarajevo Teheran. Ali za veoma mnogo bh.građana ima nešto uvredljivo u lekcijama g. Mesića. Nisam primjetio da je g. Mesić proveo vrijeme npr. u razgovorima sa građanima srpske nacionalnosti u BiH da bi saznao šta oni misle.

Politički, g. Mesić adresira kontradikciju u politici Republike Srbije. Predsjednik Boris Tadić, izjavljuje da je vitalni interes Republike Srbije da BiH bude cjelovita država. Istovremeno, Milorad Dodik, predsjednik Vlade Republike Srpske kaže da je BiH neodrživa. Dakle ili g. Dodik kompromitira Republiku Srbiju takvim izjavama ili g. Tadić ne govori istinu. Ostaje nejasno zbog čega g. Tadić insisitra da u važnim prilikama pokaže koliko mu je g. Dodik važan i blizak. Tako prvo mjesto do g. Tadića u svečanoj loži na utakmici Srbija – Francuska, zauzima g. Dodik. Prilikom posjete Beogradu Dmitrija Medvedeva, predsjednika Ruske Federacije, pored g. Tadića s jedne strane sjedi g. Medvedev, a s druge strane g. Dodik.

Neobično je da je u ovoj važnoj prilici g. Tadić između svoje supruge i dr. Mirka Cvetkovića, predsjednika Vlade Republike Srbije, izabrao g. Dodika. Nije samo pitanje političkog neukusa da g. Tadić šeta premijera jednog od entiteta u BiH u diplomatskim susretima u Beogradu, nego je to ponižavanje i demokratije u BiH i njenog državnog protokola. Oba predsjednika susjednih država ovakvim izjavama i postupcima izražavaju veoma nisko mišljenje o svima nama.

Mi smo, prema njima, politički neandertalci i tupavi stanovnici neke tupave zemlje. Da li smo mi sami najviše doprinijeli takvoj slici? Kako to Sarajevo pokazuje stanovnicima ostalih gradova i sela iz BiH da je ono njihov glavni grad? Možda mnogi Bošnjaci očekuju da Srbi iz RS-a dođu u Sarajevo i kažu: “Dragi Bošnjaci, ljubazno vas molimo da prihvatite našu najdublju potrebu da Sarajevo bude i naš glavni grad. S ljubavlju, vaši Srbi.”

Možda bi to naročito trebali uraditi oni bh. Srbi koji imaju 19, 24 ili 27 godina i nikada nisu bili u Sarajevu. Uz to, šta je Banja Luka Sarajevu? Grad odakle su protjerani Bošnjaci i Hrvati i u kojem je srušena Ferhadija. Ima li još nešto, osmi toga? Šta ćemo sa svim onim Banjalučanima mlađim od trideset godina, a to je otprilike pola Banje Luke, koji jedva da se i sjećaju rata?

Šta ćemo sa onim Banjalučanima koji se sjećaju sa zahvalnošću kako je Sarajevo suosjećalo i pomagalo Banjoj Luci poslije zemljotresa 1969? Je li Banju Luku čini g. Dodik ili je čine Banjalučani? Šta mi znamo o njima? Kada su Haris Silajdžić i Željko Komšić, članovi Predsjedništva BiH, otišli u neki grad u RS-u i razgovarali sa građanima? Je su li im ikada rekli da su oni i njihovi predsjednici? Da li je ikada jedan bošnjački ili hrvatski političar otišao u Banju Luku i rekao: “Sanjam o danu kada će se djeca iz RS-a i djeca iz Federacije igrati zajedno”?

Da li u BiH postoji ijedan program bilo koje vlade koji predviđa bolje upoznavanje mladih iz oba entitea? Odgovori na ova pitanja nisu teški. Oblasti u kojem kontakata ima su, naravno, ekonomija, sport, i estrada. U kulturi postoji izvjesna razmjena, ali ni Banja Luka ne pomaže previše u tome. Filmovi “Grbavica” Jasmile Žbanić i “Snijeg” Aide Begić bili su odbijeni za prikazivanje u RS-u. Oba filma, kao i mnogi drugi, a također i mnoge predstave, bili su izvrsno primljeni u Beogradu.

Festival MESS redovno poziva predstave iz Banje Luke u svoje programe. Predstave iz Federacije mnogo rjeđe budu pozvane u Banja Luku. Međutim, najstvarniji i najvažniji kontakti se dešavaju na individualnom nivou. Kada se izborimo protiv vlada i medija koji su jako trude da spriječe ove kontakte, možda nećemo morati slušati pridike predsjednika susjednih nam država. Možda ćemo tada ćemo moći da se upoznamo, kao ljudi. I da kreiramo svoju zajedničku državu i svoje zajedničko Sarajevo i svoju zajedničku Banju Luku. Ništa ne možemo izgubiti, vrijedi pokušati.

Predsjedniče Mesić, Vaša država je Republika Hrvatska, a Vaš glavni grad je Zagreb. Predsjedniče Tadić, Vaša država je Republika Srbija, a Vaš glavni grad je Beograd.

http://harispasovic.blogger.ba/