Sportisti koji su preživjeli genocid: Sve svoje uspjehe posvećujemo Bosni, narodu i Srebrenici

U četvrtak (11. jula) povodom obilježavanja godišnjice genocida u Srebrenici, u revanšu pretkola UEFA lige, fudbaleri Sarajeva protiv Libertasa u San Marinu nastupit će u crnim dresovima. "Na taj način odat ćemo počast žrtvama. Niko ne treba da zaboravi šta se desilo Srebrenici. Svako treba isticati i podsjećati na genocid, da se nikada ne zaboravi Srebrenica, ali i da se više nikome ne ponovi“, poručio je Suljić, koji je otkrio da najmanje tri puta godišnje odlazi u Srebrenicu, gdje mu živi nana, i da svaki put posjeti Memorijalni centar u Potočarima.

Atletičar Hamza Alić u julu 1995. bio je 15-godišnjak. Tvrdi da se dobro sjeća stradanja i genocida.

"Srebrenica je pala 11. jula, a moje selo Krušev Do držalo se još nekoliko dana. Prema nama su dolazili izmučeni, gladni, izranjavani ljudi. Tada nismo znali da su u toku masovna ubistva i da se vrši genocid nad Bošnjacima. Onda je i Krušev Do pao u ruke neprijatelja, a mi smo se uputili u planine. Lično, mogao sam u autobus sa ženama i djecom, ali je sreća što nisam krenuo sa njima, nego sam sa ocem i braćom otišao u proboj ka slobodnoj teritoriji. Brojni mladići mojih godina bili su izvedeni iz autobusa i srpski vojnici su ih ubili“, prisjetio se Alić.

Sa ocem i braćom najprije se uputio na planinu Radavu.

"Lutali smo šumama. Znalo se desiti da hodamo po četiri, pet sati i opet dođemo na isto mjesto. Bio je haos među ljudima. Nailazili su na srpske zasjede gdje su mučki ubijani. Nekako smo se uspjeli izvući prema Devetaku i Vlasenici, krenuti ka slobodnoj teritoriji, Kladnju i Olovu“, opisivao je Alić.

Preživio je tri zasjede i brojne napade.

"U prvoj zasjedi poginuo je vođa naše grupe od oko 75 ljudi. On je koliko-toliko poznavao teren. Onda smo naletjeli na drugu zasjedu u jednoj rijeci, gdje je ubijeno oko 20 ljudi, a njih 25 četnici su zarobili. Među njima bio je i moj brat koji je potom proveo sedam mjeseci u zatvoru u Foči, ali je srećom razmijenjen i na koncu ostao je živ“, prisjećao se Alić u razgovoru za agenciju Anadolija.

Hamza, njegov otac i još dvojica ljudi prve su osobe koje su se iz sela Krušev Do domogle slobodne teritorije između Kladnja i Olova.

"Bukvalno, nismo imali šta jesti. Kada smo krenuli od kuće, rođak je ponio sve hrane što smo imali. To je nekih 300 grama šećera. Povremeno, davao nam je šećera na dlan i mi smo ga lizali. Putem smo nalazili i nezrelo voće, i zahvaljujući tome preživjeli smo pet dana, koliko je trajao naš proboj na slobodnu teritoriju. Zamislite, vodu nismo pili pet dana. Znali smo preći rijeku ili potok, ali od straha ne napiti se vode, jer su pucali po nama“, pričao je Alić, dodavši:

"Najteže je bilo na trećoj zasjedi. Meci su nam letjeli oko glava, nogu. Ipak, hvala dragom Bogu nismo pogođeni. Napokon, nedugo zatim ugledali smo položaje Armije RBiH. I tada smo morali proći najgore. Bio je lijep sunčani, ljetni dan, a mi smo molili Allaha da padne kiša. Odlučili smo krenuti ka našima kada je pala noć. Sa mrakom i nebo se otvorilo. Desio se istinski prolom oblaka. Sijevale su munje, grmilo je. Sijevanje nam je osvjetljavalo put ka položajima Armije RBiH. Kiša je bila toliko jaka da Srbi nisu mogli ni izaći iz rovova. Pucali su nasumice ka nama. Pregazili smo i kroz njihove tranšee i bili na domak slobode“.

Rovovi zaraćenih strana bili su udaljeni 200 do 300 metara. Između bilo je minsko polje.

"Nismo znali za minsko polje. Trčali smo ka našim položajima i uspjeli uskočiti u tranše Armije RBiH. Naši vojnici nisu mogli vjerovati da smo uspjeli proći neokrznuti kroz gusto minsko polje. Bog nas je dragi spasio. Osjećaj biti na slobodi je kao ponovo se roditi. Ko to nije doživio, ne zna kako je“, ističe Alić, čija je porodica, takođe, u genocidu imala gubitaka.

"Među ostalima, od bližih ubili su mi amidžu. Njegove kosti još nismo našli. Oprostiti se može, ali zaboraviti ne smije. Bez obzira na genocid sve pripadnike srpskog naroda ne treba trpati u isti koš“, rekao je Hamza Alić, danas dvoranski vicepravak Evrope u bacanju kugle.

Snagu da se nakon svega što je preživio bavi sportom Hamza je pronašao u vjeri i saznanju da će kroz druženja i takmičenja lakše podnijeti sjećanja na genocid.

"Božija volja je što smo preživjeli. Božija volja je i što sam se počeo baviti sportom. Sve svoje uspjehe uvijek posvetim svojoj zemlji, svom narodu i svojoj Srebrenici", poručio je Alić.

U blizini njegovog rodnog sela Krušev Do i sela Luke, dva dana nakon pada Srebrenice, 13. jula u šumi rođen je jedan od najvećih košarkaških talenata Evrope Emir Sulejmanović, za kojeg se posljednjih mjeseci interesira slavna Barcelona. U bijeg iz okupirane Srebrenice njegova majka Vahdeta, trudna je krenula sa dvogodišnjim sinom. Porodila se u očajnim uslovima uz pomoć nekolicine drugih žena. Emirov otac Nedžad, koji je bio 40 kilometara daleko, dobio je dozvolu da napusti liniju odbrane kako bi vidio sina Emira.

"Uspio sam nekako doći do njih i vidjeti ih. U cijeloj katastrofi bio sam presretan zbog rođenja Emira. Vratio sam se u vojsku. Oni su uspjeli doći do slobodne teritorije u Kladnju, a mene su zarobili Srbi 1. avgusta 1995. godine i odveli me u logor u Mitrovu Polju u Srbiji. Bio sam tamo 250 dana, proživio golgotu. Posredstvom Crvenog krsta 16. aprila 1996. godine oslobođen sam i sa još nekoliko ljudi prebačen u Finsku. Pola godine kasnije u Finsku je došla i moja porodica. Bili smo na okupu“, izjavio je Nedžad Sulejmanović. U još jednoj tužnoj srebreničkoj priči, 17. decembra 2000. godine Emirova majka Vahdeta u 30. godini je preminula.

Doskorašnji atletičar Jasmin Salihović još 1992. godine morao je napustiti Skelane, pogranično mjesto na Drini u blizini Srebrenice, koje je među prvima napadnuto iz Srbije. Sa porodicom je izbjegao u Makedoniju, odakle su se 1993. godine vratili u ratnu Tuzlu. Atletičar, koji je Bosnu i Hercegovinu predstavljao na Olimpijadi u Atini 2004. godine u trci na 800 metara, u svjetske medije dospio je početkom 21. vijeka, kada se zabavljao sa atletičarkom Dijanom Kojić. Zapadni mediji tada su pisali "o izbjeglici iz Srebrenice i njegovoj vezi sa Srpkinjom“. Salihović je danas oženjen bivšom atletičarkom Merisom Hadžić. Prije dva mjeseca dobili su sina i sretno žive u Skelanima.