Specijalno za ovaj posebni stećak dobavljen je kamen "bihacit“ koji se vadi iz rijeke Une, rodnog kraja Lazara Drljače.
U suradnji sa Zemaljskim muzejem stećak je uspješno realiziran i umjetnički formuliran, "Unigradnja“ iz Sarajeva je pružila pomoć pri transportu kamena. Mukotrpnim radom, komad riječnog tla težak sedam tona pretvoren je u prelijepi stećak.
Profesor Nenad Tanović dostavio je pet prijedloga za epitaf koji bi stajao na stećku, od kojih je izabran jedan.
Otkrivanje spomenika Lazaru Drljači, tj. stećka, održat će se na lokaciji Šantića vile.
Lazar Drljača rođen je 10. oktobra 1882. godine u zaseoku Blatna kod Bosanske Krupe, u porodici seljaka Mihajla Drljače. Bez obzira na vlastito siromaštvo, roditelji su odlučili da ga školuju. U Sarajevo dolazi 1896. godine, gdje završava bravarski zanat. Godine 1906. polaže završni ispit na Tehničkoj srednjoj školi na građevinskom odjeljenju. Prijemni ispit na Bečkoj akademiji Drljača polaže u oktobru 1906. Primljen je kod profesora Christiana Griepenkerla, a 1911. godine dobija poziv i učestvuje na Internacionalnoj izložbi u Rimu.
Sarajevo je glavni grad Lazareve rane mladosti, potom austrougarski Beč, mediteranski Rim, a onda Pariz.
Slikao je tako da je izazivao divljenje poznavalaca umjetnosti širom svijeta, izlagao je po Evropi, a sam je jednom prilikom rekao da slika zato što to voli, a izlaže samo zato da preživi.
Cijeli život je proživio izuzetno oskudno, ali je bio prava riznica duhovnog bogatstva. Posebno se mora naglasiti njegov specifični odnos s prirodom. On je živio u prirodi, slikao motive iz prirode iako je imao izvanredne uspjehe sa svojim jako upečatljivim portretima. Na Drljačinim rijetko sačuvanim uljanim radovima najbolje se vidi snaga umjetnikovog ekspresionizma.
U rano proljeće 1930. godine u dvokolici (ćeze) koju je sam napravio, Lazar Drljača prvi put je stigao u Konjic, a 1931. godine definitivno odlučuje da se naseli na Boračkom jezeru. Do Drugog svjetskog rata živio je u Šantićevoj vili, ali u toku Drugog svjetskog rata silom prilika seli u planinsku kolibu u Kotaradžama.
Poratno razdobije, koje nije u Drljači umjelo da prepozna umjetnika, "prekvalifikovalo" ga je u šumskog radnika, pa u kosca. Počeo je da "gine od tereta životnoga". Nakon požara koji je 1946. godine izbio u toj kolibi, izgorjele su sve njegove slike, osim jedne.
Lazar se seli u kolibu u Jažvama na Borcima, da bi mu kasnije općinske vlasti iz Konjica dodijelili Šantićevu vilu u kojoj će živjeti do smrti 1970. godine.
Lazar Drljača umro je 13. jula 1970. godine. Još 1932. godine za sebe je rekao: "Ja sam vidite, nakon Rima i Pariza, u kojima sam radio i izlagao, postao pravi, tvrdi bosanski seljak. Ja sam vam ustvari bogumil."
Njegova jedina želja je bila da bude sahranjen kao bogumil, a na grobove bogumila stavljaju se stećci.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
