Piše: Asim Bešlija
Nije ni sumnjati da su se široke narodne mase obradovale jednom u nizu historijskih dogovora o tome kako nam je loše i kako bolje biti mora, te kako se i dalje mora dogovorati. Osim toga, ništa nije dogovoreno sve dok se finalno ne dogovori u nastavku dogovoranja. A, kad će se to desiti, ne zna se. Nije se ni hemijska još osušila na papirima sa posljednjim zaključcima. Ali nema veze. Meni je bitno da se moj predsjednik zajedno sa ostalom dvojicom dogovorio da je nacionalni interes najbitniji i da se ne dozvoli da oni nama nešto tamo kroje. Nek se zna. Toliko sam bio ponosan na moga predsjednika što mi grčevito brani nacionalna prava, identitet i sve ostalo da sam shvatio da je moja nacija najbolja na svijetu. Naravno, i prijateljske zemlje. A, svi ostali, naravno, su protiv. Zato sam svome predsjedniku stranke napisao jedno pismo u kojem sam iznio ono što mislim a to je da sve dam a naciju i vjeru ne dam. Pismo ide ovako:
'Dragi predsjedniče,
Šta bih ja da nije tebe. Džaba ti sve kuće i auta, i Amerike i Evrope, kad ne znaš šta si i ko si, i kad znaš da je nešto tvoje pa makar. Šta bilo da bilo, drago mi je čuti da ste se vi sa dvojicom anamo onih dogovorili da bude kako jeste i da nam svima kakvi jesmo nekad mora biti bolje. Slažem se i podržavam. Sve sam dao za ovu zemlju i za vas kao takvog. Evo, ne treba mi ni Evropa, nije mi mrsko platiti ni doktoru ni profesoru, vize ko vize, mrski Zapad, a strpićemo se malo dok ne prođe ova naša domaća ekonomska kriza. Dajem sve od sebe. Glasao sam za našeg kandidata u opštini, onaj za placeve. I eto, šta više reći. Drago mi je opet da znamo šta smo i ko smo i da nam to niko ne može oduzeti. Eto, živjeli predsjedniče'.
I kontam – e, jesam mu rek'o. Ali nema veze. Valja još malo izdurati. Malo ekonomske krize. Poskupio plin, gorivo još nije jeftinije, nije ni hljeb, struja će poskupiti. Valja se malo stisnuti pa će sve biti dobro. Zapravo, biće bolje. Nada posljednja umire, što kaže narod.
Pa, onda ponovo prođem jedan krug onoga čega nema ili je poluprazno ili poskupilo. Kontam, takva nafaka, sudbina, šta ćeš. Ali,opet, biće bolje. Biće, biće.
Gledam sve nešto, svijet se žali, nema para, nema od čega da živi a ono samo niču nove zgrade, uvozi se ko nikad prije, a pojedinci uspijevaju pare zgrnuti. A, sve se nema. Nego dobro je dok bar drugi imaju sve više i više. To mi daje nadu da će biti bolje i da se nešto kreće. Čitam ove naše najbolje novine i kontam kako su sve u pravu, svaka im je zlatna.
A, opet sve se ovo ima zahvaliti mome predsjedniku jer se on za to sve zalaže odavno, poznat je po tome a bezveze ga napadaju. Nako. Ko da je pokr'o pola države. A, zna se da nije. Pošten čovjek. Kad ga vidiš i čuješ kako priča, sve je jasno.
I zato ja najviše volim gledati i slušati moga predsjednika, i čitati njegove izjave u najčitanijim novinama jer je sto posto u pravu. I baš mi bi drago kad se dogovoriše. Kažem ja – ima budućnosti ovdje.
PS. Dobih ja vizu. Za Ameriku. Ali pratiću svoga predsjednika gdje god da sam. Ovako preko interneta. Jer on mi čuva nacionalno mjesto. Za jednom, kad se vratim.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
