Marjan Mijajlović, komentator nogometnih utakmica s velikim znanjem i nešto malo mana, sasvim sigurno nije mogao ni sanjati da će na vlastitoj koži iskustiti svu bijedu društva u koje je stigao, i profesije kojom se bavi. I možda, najbitnije, da će se na njegovom slučaju pokazati sva bijeda međunacionalnih odnosa i njihovog nefunkcioniranja u Bosni i Hercegovini.
U toku prijenosa utakmice Južna Afrika – Meksiko, za gledatelje RTRS-a Marjanov glas je zamijenjen glasom drugog komentatora. Sa strane koja je angažirala Marijana, nije stiglo nikakvo objašnjenje osim da je to smjenjivanje učinjeno jednostrano ("'ajde", rekao bi čuveni Bili Piton u filmu "Maratonci trče počasni krug"), niti je komentator zaštićen. Iz Radio Televizije Republike Srpske objasnili su da su ga smijenili jer su to tražili gledaoci, jer ima iritantan glas i plasira višak informacija.
Poniženja i sniženja
Nakon nekoliko dana stvar se zataškala, Mijajlović je odustao od daljnjeg komentiranja Svjetskog prvenstva i po svoj prilici nećemo ga više gledati kako se raduje uspjesima bosanskohercegovačke reprezentacije i naziva Džeku dijamantom.
Onaj ko ga je angažirao, nije ga uspio zaštititi, a to je za nas tako zakonomjerno, da skoro ne vrijedi ni trošiti riječi na to. Ko god te stvari nazove pogrdnim, ali u ovom slučaju tačnim nazivom – "baliluk", neće pogriješiti. Ovdašnji (u ovom slučaju bošnjački nacionalizam) nikada nije prerastao mindersko – familijarno-šićardžijsku logiku u kojoj je važno imati sahan iz kojeg se ne daje nikome, osim onome "ko sluša". Nakon bljeska relativnog oslobođenja na nivou indvidualnog koji smo doživjeli padom socijalizma u nas se (opet) uselio servilni i podanički mentalitet, ovaj put pomiješan sa feudalno inspiriranom raspodjelom dobara. Kakva dobitna kombinacija za 21. vijek!?
No, vratimo se povodu, odnosno komentiranju utakmica. Da bi se taj kontekst razumio treba se malo vratiti u prošlost: mi u Sarajevu baš i nismo imali sreće kad su u pitanju televizijski prijenosi utakmica. Vječito umorni, nezainteresirani i mediokritetstvom istesani, naši televizijski komentatori bili su bitno manje kvalitetni od, recimo, onih iz tadašnje Televizije Zagreb. Zagrebački komentatori, prije svih Boris Mutić, Božo Sušec i Mićo Dušanović, zvučali su tako da si mogao čuti da vole svoj posao i da im nije teško pročitati sve do čega dođu samo da uljepšaju ugođaj Svjetskih i evropskih prvenstava ili velikih atletskih takmičenja.
Nikita i Vladanko
Slično favoriziranju igrača iz beogradskih klubova u reprezentacijama Jugoslavije – pogotovo fudbalskoj – u mreži tadašnje jugoslovenske radio televizije beogradski su komentatori imali povlašteno mjesto, makar ga većina njih svojim znanjem i zalaganjem nije zaslužila. Dragan Nikitović, pokoj mu duši, bio je sjajan čovjek i poznavalac boksa, ali se, ruku na srce, za košarku koju je često prenosio, nije bio prevelik ekspert. No, imao je veliki entuzijazam i neko poštenje koje je izlazilo iz svake rečenice, pa ćemo ga se uvijek rado sjećati. Tu negdje je bio i pokojni Vladanko Stojaković čiji je poderani glas u domove donosio dim i miris vinjaka iz Madere i ostalih eksluzivnih kafana gdje se skupljala tadašnja sportska elita. Njega ćemo zapamtiti po simpatičnim gafovimatipa "na stadionu se skupilo oko trideset hiljada dinara" i "dva centarhalfa Ajaksa, dva plavušana", dok će kasniji beogradski komentatori pogotovo i danas aktivni Milojko Pantić, ostati negdje između prosječnosti i onoga što dobri poznavaoci srpskog nacionalizma zovu pasuljarstvo – slijeđenja histerične "logike" sazidane na uvjerenju da su četiri najveća stuba srpstva SANU, Crvena Zvezda, Vojska i mediji, odnosno dnevni list Politika.
Za koga (tačno) navijaš?
I tu smo negdje kod suštine stvari: sve i da je istina da su gledaoci RTRS-a svojim pozivima smijenili Marijana Mijajlovića (a to nije i ne može biti jer se svaka takva "mana" da ispraviti, a objektivno se ne može dozvoliti da za 45 minuta anketa odlučuje o sudbini nekoga koga je postavila kakva - takva struka) ostaje nekoliko stvari oko kojih će valjati postaviti neka pitanja.
Prvo, zašto su Marijana iz "njegove" matične kuće ponizili? Ostavljen je na cjedilu blijedim saopštenjem da je potez RTRS-a jednostran. Na stranu što je bio opstruiran od kolega tokom rada: to su stvari koje se rješavaju unutar kuće i ne treba ih iznositi nakon svega. S druge strane, teško se oteti utisku da je Marjan smijenjen zato što je – Srbin. Ali, ne onaj "pravi", Dodikov, nego neko ko je slijedom profesionalne karijere i poziva koji voli došao u Sarajevu. Kao takav ne uklapa se u nejasnu «logiku» javnih televizija koje su konačno dočekale Mundijal, vrijeme u kojem barem malo mogu umanjiti svoje dugove, pa se zato iz Televizije "mudro" šuti.
Govorni jezik Marjana Mijajlovića je srpski, ekavski, ali on je opredjeljenjem, pa i rođenjem – navijač Bosne i Hercegovine. Uz "iritantan glas i višak informacija" njega je u RS-u svakako diskvalificiralo i to što, poput recimo Milorada Dodika, nije navijač reprezentacije susjedne zemlje, nego one u kojoj radi i zarađuje kruh. Mijajlović je zamijenjen Dragišom Ćorsovićem (nekad Ćosovićem, predratnim novinarom tabloida AS), koji je "reputaciju" zaradio tokom ratnih godina, bivajući sportskom verzijom Riste Đoge, čuvenog "propagandiste" Radovana Karadžića.
Priča koja najbolje ilustrira tadašnje Ćo(r)sovićevo djelovanje vezana je za prijenos jedne utakmice Barcelone, 1995. godine. U toj sezoni centarfor možda i najpopularnijeg kluba na svijetu bio je Hercegovac Meho Kodro. Ćo(r)sović je sve vrijeme govorio imena igrača Barce – Nadala, Ferrera, Barjuana, Popescua, čak i Prosinečkog, ali je Kodru, tokom cijelog prijenosa, uredno zvao "igrač s brojem 9". Zbog činjenice da nije morao izgovarati to ime i prezime, Ćo(r)sović se urezao u pamćenje većine ljubitelja i poznavatelja nogometa, s ove strane entitetske linije. Gledaoci su u posljendjih nekoliko dana navalili s pozivima na BHT, ne bi li "isposlovali" isto što se desilo Mijajloviću, ali iz TV-poola se, jednostavno, nisu javljali. Potvrdivši tako da nikakvi anonimni pozivi ne mogu smijeniti komentatora, nego da se to isključivo čini ciljanim pozivima odozgo. Nije teško zaključiti čijim, zar ne?
Mijajlović tako više neće prenositi utakmice, Ćorsović će do kraja ovog Mundijala uredno nastaviti svoj posao – i nikom ništa. Gledaoci iz Federacije ne mogu smijeniti komentatora, ali ako ta stvar dolazi iz RS-a, onda može. Tu negdje bi se mogla udjenuti i priča da ovdašnje akcije ili glas naroda nekako uvijek kasne za «inicijativama» iz drugog entiteta, te kako je iz Banje Luke uvijek lakše nešto oboriti, nego iz Sarajeva sagraditi, ali takva je praksa današnje BiH.
I onda se ne treba pravdati: zbog svega ovoga i zbog nepodnošljivih vuvuzela, dobro je da na daljinskom postoji dugme na kojem piše "mute". Glasnost se, jednostavno, stavi na nulu, i gleda se utakmica. Kad već ne može drugačije, to je zasad jedini građanski čin koji je primjereno uraditi kad se dešavaju stvari kakva je "slučaj Mijajlović".
Dolazi li Bolt u Sarajevo? Glavni Uberov konkurent traži vozače u glavnom gradu BiH
