Ljudska prava
0

Slučaj Abu Hamza

Sarajevo-x.com
Trebamo se zapitati koliko smo principijelni. Ako svi ljudi imaju jednaka prava, i ako se možemo boriti za ljudska prava svih manjina, zašto se onda ne omogući ljudsko pravo i čovjeku po imenu Abu Hamza. Godinama ga proganjaju jer je drugačiji i to zbog grijeha koji su drugi počinili. Na kraju, toliko je dugo ovdje da se njegovo pitanje moglo odavno riješiti, pogotovo jer osim njega pati i njegova porodica. Kako bi ovo shvatili, pokušajte se staviti u njegovu poziciju.

Piše: Asim Bešlija

Satanizacija i maltretiranje Abu Hamze, očito je, moraju prestati i možda se konačno treba desiti nešto da ovaj pojedinac kao građanin ove zemlje bude oslobođen dugogodišnjeg sistemskog horora. Naime, ako je BiH zemlja koja poštuje ljudska prava, onda bi i on kao građanin trebao imati ista ljudska prava kao i svi ostali a ne biti žrtva političkih prepucavanja i optužbi. Jer njegova priča traje dugo, predugo. Toliko dugo da bi se mnogima od nas život ovdje već smučio.

Šta će se dalje dešavati sa Abu Hamzom, niko ne zna. Iako nikada nije bježao od zakona i organa vlasti, uhapšen je na takav način kao da jeste i smješten u Imigracioni prihvatni centar u Lukavici kraj Sarajeva gdje čeka svoju sudbinu. Nekima ovo može biti svejedno ali zbog principa pravne države, nikako nije. Ako se ponašamo civilizirano i želimo poštivati najmanje dva dokumenta – Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima i Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, onda i Abu Hamza mora imati fer tretman kao i ostali. Onda i njegova porodica ima pravo da ne bude rastavljena od njega.

Prema nekim izvorima njegovo hapšenje izgledalo je poput kidnapovanja i policajci su ga presreli tokom neke posjete prijatelju, strpali u kola i odveli u pritvor. Iako nije koristio nikakavu gerilsku borbu da zaštiti svoja prava, i iako ima advokata koji brine o njemu, država BiH ponijela se tako kao da se radi o nekom bombašu i kriminalcu kojeg treba ukloniti s ulice. Kao da je neki hitan i problematičan slučaj koji se po nečijem nalogu što prije treba završiti time što će on biti deportovan u zemlju porijekla.

Ima tu i pomalo licemjerja. Jer ako je nekad nekome valjao i pomagao, onda se radi o klasičnom slučaju 'pranja ruku', od njega i njemu sličnih koji očito nikome zlo ne nanose. Da nanose, valjda bi već bili iza rešetaka. S druge strane, licemjerje može biti i u našem shvatanju tolerancije. Naime, ako nam ne smetaju ili nam ne trebaju smetati druge vrste različitosti, zašto ljudi koji se drugačije oblače i žive drugačijim načinom života od našeg uobičajenog, bili problem za ovo društvo?

Nije vjerovatno Abu Hamza kriv što mu je neko nekad dao dokumente ove države na način koji nije u skladu sa zakonom, ali ako je odlučio ostati živjeti ovdje i poštovati domaće zakone, u čemu je onda problem?

Isti princip može se primijeniti i na sve ostale ljude bez obzira ko su i šta su. Sreća u nesrećnom sistemu kakav je naš jeste da postoje organizacije koje poštuju principe ljudskih prava i koje će se, poput Helsinškog komiteta, založiti za sve pojedince ako su im ljudska prava uistinu ugrožena.

I ma kako završila priča o ovom čovjeku, nadati se samo da će pobijediti pravna država koja nam očajnički treba za tu dugo priželjkivanu Evropu. Nadati se također da se neće desiti ono što se desilo sa slučajem tzv. Alžirske grupe kada je grupa građana ove zemlje po nalogu izvana, predata u savremeni logor sada već simboličnog naziva 'Guantanamo'.