{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Slovenci dolaze u Visoko da "pokupe" tajne domaćih majstora grnčarstva

F
7.12.2013. u 13:12
0
17
Slovenci dolaze u Visoko da "pokupe" tajne domaćih majstora grnčarstva
0
Zemlja, voda, zrak i vatra dovoljni su visočkim grnčarima da svojom imaginacijom, željom i rukama održavaju tradiciju jednog od najstarijih zanata, i da prave ono što je bila preteča modernog posuđa.
Oni stoljećima od gline izrađuju ono što je u potpunosti zamijenila keramika i plastika. Posao je danas rijetkost i bave se oni koji to istinski vole ili im je ostavljeno u amanet, nasljedstvo.

Liješevo, mjesto u okolini Visokog na putu Visoko-Kakanj, dolina je grnčara, lončara ili, jednostavno, zanatlija koji vještim rukama "vežu" glinu i pretvaraju je u posuđe.

Stoljećima je Liješevo poznato po tom zanatu, a iz radionica majstora improvizatora koji su podizali porodice zahvaljujući zemljanim, preciznije, glinenim pršuljama i loncima izlazilo je samo najbolje posuđe koje je "dobacivalo" daleko.

Danas, na istom mjestu, dobri Liješevljani čuvaju epitet najboljih grnčara, iako je njihov broj sveden na skromnih šest radionica.

Jednu od radionica vodi Nedim Ohran koji je rođen, odrastao i radi u Liješevu. On je najmlađi i najaktivniji grnčar, sa 45 godina starosti, 12 godina aktivnog i više od 30 godina pasivnog grnčarskog staža. Kaže da su Liješevljani najbolji majstori ovog poziva.

U razgovoru za Agenciju Fena Ohran kaže da su mu dolazili i grnčari iz Slovenije koji su ovaj posao izučavali na studijima u Italiji da vide kako on uspijeva praviti posuđe koje je znatno više od onog koje oni mogu napraviti.

Nije želio otkriti sve trikove svog zanata, boji se, kaže, da mu ne naškodi poslovanju, ali kazao je da je tajna u tome što grnčari u Liješevi "napliću, vežu" glinu, dok grnčari iz drugih sredina koji su se bavili ili se bave ovim zanatom izvlače oblik iz komada gline.

Od posjete slovenskih grnčara, kaže da nije naučio ništa što nije znao odranije.

Nastavljajući priču o svom grnčarskom stažu kaže da je umijeće naslijedio od svog djeda koji je grnčarije pravio u vrijeme kada su imale funkciju primarnog posuđa.

Nije optimist za budućnost ovog zanata, ali nada se da će u skorijem periodu biti zaštićen ili promoviran ovaj zanat nekim vrstama poticaja da bi nastavio živjeti.

Otkrivajući jedan dio tajni kaže da se za pravljenje zemljanih posuda ne koristi zemlja, nego glina i to glina koja je odgovarajuće masna, niti previše masna da ne može propustiti vlagu kada se suši, niti previše suha da puca prilikom pečenja.

Tri sloja različite gline miješa na njemu poznat način i kiseli u vodi, poslije je melje i ona se pretvara u smjesu sličnu plastelinu kaže da od takve gline može napraviti šta zamisli.

Za manje od 20 minuta Ohran napravi lonac koji ide na sušenje na peć, a kad se dovoljno osuši ide u pecaru gdje se deset sati peče na temperaturi od 700 do 1.000 stepeni, poslije pečenja posude se gare, stavljaju u ''brašno'', a sastav ''brašna'' nije želio otkriti. Mudri osmijeh je bio znak da više detalja neće otkrivati.

Pečena grnčarija se pretvara u kamen i Ohran u nastavku razgovora kaže da je dovoljno čvrsta da izdrži sve kao i porculan, naprimjer.

Kada se osuši dolazi proces ukrašavanja, grnčariju šara ptičijim perom utopljenim u kamenu boju, kamen za boju također nalazi u prirodi te ga pretapa.

Natapajući mokrom krpicom glineni lonac koji se okreće na improvizovanom kotaču koji je Ohran i napravio i dao mu ime, priča da mu je žao što se ovim zanatom ne bavi više ljudi, mladih ljudi, makar u Liješevu.

Svjestan je da su ljudi sigurniji u firmama nego u zanatskim radionicama pa kaže da je i sam radio u preduzeću te da je prije 12 godina ostao bez posla. U tom trenutku mu se grnčarstvo učinilo kao jedini izlaz, jedino se time odmah mogao početi baviti aktivno.

"Od ovog posla mogu živjeti jer moram", objašnjava Ohran svoje razloge bavljenja grnčarstvom.

Napravljena grnčarija se ne može pokvariti, kaže, pa tako proizvodi i za poznatog kupca, po narudžbi, ali napravi i određeni broj artikala koje prodaje u toku godine.

S obzirom na to da su restorani s tradicionalnom kuhinjom sve popularniji, tržište za vrijednog Ohrana je malo povećano, pa skromni majstor kaže da zahvaljujući toj činjenici proizvodi i male posudice za lazanje, a nazvao ih je pršuljice.

"Srećom naš narod voli da proba, pa kupuju zemljane lonce da kušaju hranu iz njih", ističe Ohran te dodaje da prodaje uglavnom kupcima iz BiH ili bh. dijaspori.

S obzirom na ekonomsku situaciju te na činjenicu da zemljano posuđe nije neophodan artikl prilagođava se kupcima pa su cijene fleksibilne.

U razgovoru za Fenu rekao je da zemljano posuđe ne stavlja na otvoreni plamen te da se pere samo toplom vodom, a u slučaju korištenja plina da se koristi limena zaštita.

Posude od gline moraju se polagano zagrijavati i ne smiju se stavljati u vruću pećnicu ako u njima nema hrane, vode ili masti. Kod naglih promjena temperature mogu puknuti ili napuknuti. Uvijek ih je potrebno zagrijavati i hladiti polagano, savjetovao je tokom razgovora majstor Nedim Orhan iz Liješeva.

Najstarija do sada poznata grnčarija stara je oko 18.000 godina, a dolazi iz Kine.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: