KOLUMNA / Slovenačka arogancija prema malom Muji
Triglav, naša najviša planina; Miroslav Cerar, naš gimnastičar, olimpijac; Bojan Križar i Jure Franko, naši skijaši; Planica, naša skijaška skakaonica; naša Postojnska jama – obilježili su moje djetinjstvo. “Elan” skije; “Gorenje” mašine za veš; “Ilirija” krema za cipele; “Slovenijales” i “Lesnina” namještaj; “Jelovica” Škofja Loka, vrata i prozori; “Fruktal” sokovi i mileram iz “Ljubljanske mljekare” – učili su me o kvalitetu proizvoda i marljivom radu.
Ansambl Slovenskog mladinskog gledališča, Dušan Jovanović, reditelj; Edvard Kocbek, Srećko Kosovel i France Prešern, književnici; Milena Zupančić i Ratko Polič, glumci; punk-grupa Pankrti; Jože Plečnik, arhitekt - učili su me o umjetnosti i slobodi. Nedeljni list “Mladina” i slovenačke peticije za Kosovo učili su me o građanskim slobodama i političkom mišljenju. Svi su oni dio mog djetinjstva, mog odrastanja.
Mučenička procedura za slovenačku vizu
To nije nikakva “jugonostalgija”, to je moj život kojeg volim i neću ga se odreći. Pretpostavljam da onim čitaocima kojima “Ljubljanska banka” nije vratila štednju, sada pada mrak na oči. I onima koji su iskusili proceduru dobijanja vize u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu. Štednju nisam imao, ali sam kroz mučnu proceduru vize prolazio, više puta, a priča o slovenačkoj vizi sam se naslušao.
Nedavno je jedan moj poznanik odlučio da sa svojom obitelji ide na skijanje u Sloveniju. On radi u moćnoj inostranoj kompaniji u Sarajevu. Njegova supruga, također, ima dobar posao. Kad su se odlučili da odu na Pohorje, nisu slutili da će zimske radosti početi u slovenačkoj ambasadi u Sarajevu.
Najprije zakazivanje termina “za 15 dana”. Potom on, supruga i dvoje male djece, po zimi, u zakazani termin u ambasadu, kad ono…to je smo orijentacioni termin, čekajte dok vas prozovu. Čekanje zna potrajati koji sat. Konačno – šalter i službenica, koja je, naravno, “važna” i neljubazna. Onda pregled dokumenata: prijave, osiguranja, potvrda o zaposlenju njegovom, potvrda o zaposlenju supruginom, potvrda o imovini – dva stana u vlasništvu u Sarajevu, vaučer iz hotela na Pohorju.
“E, vaučer mora da bude u 4 primjerka”, jer je njih četvero. “Molim Vas iskopirajte, nisam znao da treba četiri primjerka”, “E, ne može nismo mi kopirnica”. Itd, itd. Naravno, dođe ti da odustaneš od zimovanja. Nema veze što si uplatio deset dana u hotelu na Pohorju. Ipak, snagom očajničkog sabura, smanjiš se, kontrolišeš glas u opsegu poslušno-ljubaznog, dok ti jabučica drhti jer spriječava orkan bijesa da pokulja iz tvoje nutrine.
Kad dobiješ vizu, možeš dalje, prema “Adria Airways” poslovnici gdje ćeš kupiti kartu koja košta između 250 i 350 eura, zavisno od tarife za određeni let. To je, otprilike u visini prosječne plate u BiH. Dakle, privatno mogu putovati samo veoma imućni ljudi, a njih je u BiH vrlo malo. Putuju ljudi poslom i na liječenje. U svakom slučaju to je “odiranje”. Karta od Sarajeva do Ljubljane je skuplja nego od Ljubljane do Pariza.
Nema veze što tako skupa karta obeshrabruje privredne i kulturne kontakte između dvije zemlje. Ili što smanjuje prihode zdravstvu i turizmu Slovenije. Ali let je zato, često, prava avantura.
Slovenački avion prokišnjava
Neki dan sam u odlasku čekao četiri sata na sarajevskom aerodromu polijetanje za Ljubljanu. I u Sarajevu i u Ljubljani je bilo lijepo vrijeme, a ostali avioni su dolazili i odlazili. U povratku iz Ljubljane, čim smo poletjeli, sa stropa aviona je počela curiti voda na nas putnike. Voda nije kapala, curila je. Slijevala se niz prostor za ručni prtljag iznad naših glava i onda padala – na naše glave. Pritiskali smo novine na strop da bi pokupile vodu.
Kad sam rekao stjuardesi da je čudno, a i zastrašujuće, da nam se voda slijeva na glavu u avionu, ona je rekla da zna, da o tome izvještava svoje nadležne, ali da joj oni ne vjeruju. Kad ste, ipak, jednom, savladali čuvarice šengenske čistoće na šalteru ambasade, pa kad ste uspješno savladali čarolije Adrijinih letova, dolazite na granični ulaz na ljubljanskom aerodromu. Zavisno od toga kakve ste sreće, tamo vas može dočekati pristojan ili nepristojan policajac, koji će u svakom slučaju dugo i sumnjičavo gledati vaš bosanski pasoš.
Jedan takav ljuti Slovenac me je prije nekog vremena pitao gdje idem i ja sam odgovorio “U Hong Kong”. On me je pogledao i rekao mi “Nemojte me zajebavati. Pitam vas gdje idete?” Ja sam, zaista, išao u Hong Kong i u Ljubljani sam presjedao. Samo zahvaljujući tome što je sa mnom bila prijateljica, prof. dr. Danica Purg, ugledna slovenačka javna ličnost, direktorica Poslovne škole Bled, koja je objasnila da sam poslom vezan za putovanja, i da sam, također, profesor, koji predaje i u Slovenij, granični policajac me pustio da prođem i nastavim svoje putovanje za Hong Kong.
Mali Mujo
U takvim situacijama se čovjek sjeti da se dešavalo da u slovenačkim osnovnim školama djeca pišu ime “Mujo” malim slovom. Ipak, mene brzo prođe jeza kad se u Sloveniji osjetim da sam “mujo”. To se desi veoma rijetko. Idem u Sloveniju otprilike jednom mjesečno. U Ljubljani svake godine gostuju moje predstave i uvijek su fantastično primljene. Gostujući sam profesor na IEDC Poslovnoj školi Bled, i često tamo predajem na post-diplomskom studiju.
Od prve komunikacije e-mailom sa službenicima škole, preko dočeka u hotelu, predavanja, druženja, do odlaska, uvijek je sve fenomenalno. Moje iskustvo sa ovom školom nije samo da su oni veoma profesionalni, ljubazni i ugodni, nego je više od toga – to je inspirirajuće, otmjeno i ljudski toplo iskustvo. Nekoliko mojih najboljih prijatelja su Slovenci i često se posjećujemo.
U Sarajevo dolazi i radi mnogo slovenačkih privrednika koji zapošljavaju stotine Bosanaca i Hercegovaca. Slovenački zastupnici u Evropskom parlamentu, Tanja Fajon i Jelko Kacin, veliki su borci za Bosnu i Hercegovinu u evropskim insitucijama. Ali u samoj slovenačkoj javnosti, BiH je malo prisutna. Nekadašnji šampioni ljudskih prava i demokratije malo su posustali.
Bosni je važna ova mala alpska zemlja. Slovenija je naša prva evropska stanica. Slovencima je važna Bosna, ona ih podsjeća da historija nije počela 1991, da postoje veze poslovne, emocionalne, geografske, koje čine da nismo samo Evropljani nego i ljudi. Da postoji dužnost, politička i ljudska, da ne gledamo samo u jednom pravcu, nego da se borimo za Pravdu, Razum i Solidarnost. Važno je da Slovenija i BiH imaju mnogo, mnogo kompleksnije i jače veze od sadašnjih.
Ako ne bude tako, onda će Biljana Plavšić, osuđena ratna zločinka sa pasošem Republike Srbije za koji ne treba viza za ulazak u Sloveniju, moći sjediti na proljetnom suncu pored Ljubljanice i piti “kavu brez”, a “mujo” i “muja” neće. Možda će sa Plavšićkom sjediti Ratko Mladić. I on ima pasoš Republike Srbije, a ne treba mu ni viza.
Najveće greške koje ljudi čine tokom seksa: Zbog njih ne postižete zadovoljstvo
