{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Slavonka u Goraždu: Anini blagdani na obalama Drine

25.12.2015. u 09:00
213
19
Slavonka u Goraždu: Anini blagdani na obalama Drine
213
Goraždanka Ana Nemec će i ovaj Božić provesti sa prijateljima. Nekolicina njih se okupi u župnom uredu Sveti Dominik u Goraždu na misi. Pjevaju božićne pjesme, bude lijepo, bude i gostiju i čestitki. Katolika u gradu na Drini nema mnogo, a i oni koji su tu su uglavnom stariji.
"Mi za Božić idemo u crkvu i tamo ponesemo da se počastimo, ne idemo po kućama jedni drugima, tamo sve obavimo. Imam još nekoliko prijatelja koje obiđem, stariji su i više ja idem njima nego što meni dolaze, jer oni kažu 'kad možeš hodati dođi nam'. Čitav život sam sa starijima. Imala sam svekrvu, svekra, tetke, njihove sestre, da ne govorim o svojoj porodici u Slavoniji. Ali snalazim se ja", smije se Ana.

Vesela su ta božićna druženja u župnom uredu, gdje propovijed drži župnik Franjo s kojim se poslije svi skupa našale i porazgovaraju.

"Mi se čak prije rata nismo ni poznavali, ali sad je drugačije i sve nas je manje. Ostarilo se, al mi se ne damo. Zna se našaliti naš župnik pa kaže 'Nemojte da bi neko otišao prije Božića'. Franjo je iz srednje Bosne, prijatan je i lijepo bude tokom tih susreta. Pa i mi njega nešto naučimo. Nije znao, recimo, da imaju dunja i dunjac, našalimo se često tako, a što ne bismo", kaže Ana.

Bijeg iz Slavonije



Slavonka Ana se udala u Goražde, davno, dok je još ovim krajevima prolazio ćiro, a to je bila posebna priča. Pokojni suprug Anto školovao se u Zagrebu, a u Slavoniju bi dolazio za vikend s prijateljima. Njegov se brat oženio Aninom rodicom. Prvi dolazak u Goražde Ani se urezao u sjećanje jer je ćiro iskočio iz šina pa je u nepoznat grad stigla noću, te ga je nekoliko puta obišla uzduž i poprijeko uzaludno tragajući za kućom u kojoj su stanovali njeni rođaci. Tako je ponovo srela Antu, na stanici. Možda se baš tad rodila ljubav ili tih dana, ali je dvije godine kasnije pobjegla od kuće u Slavoniji svom Anti i njegovom gradu, udala se, rodila tri sina i ostala zauvijek na Drini.

Njen bijeg iz Slavonije je vječna tema svih porodičnih susreta.

"Kad god se sretnemo bude 'E sad nam Ana ispričaj kako si ti ono pobjegla iz Slavonije da se udaš'. I tako stalno. Ne bih mogla živjeti u Slavoniji, jer ovdje mi je kuća. Kad ja prođem krug kroz Goražde to je meni nešto, a oni tamo, razbacani onako van grada, moje sestre se vrte ukrug, piju kafu i razmjenjuju novosti. To je sve", kaže nam ova vesela i energična žena.

Radost Božića



"Tamo gdje sam odrastala Božić je bio svima, a mi smo čekali da se bolje najedemo, dok je danas uglavnom svaki dan Božić. Kad pogledam neko blještavilo danas, mislim da je pretjerano. Mi bismo okitili jelku jabukama i kolačima pa bismo jedva čekali da se to skine da podijelimo. Bili smo zadovoljni, nismo znali za bolje. Kod nas za posnu večeru bude supa i stavi se posni kolač, onda ide molitva. Danas se može kupiti sve, bor, pšenica, kao ova kod mene, lijepo je uspjela...", kaže Ana.

Lista albume sa starim fotografijama. Mnogo je uspomena.

"Ja čuvam jelku od moje djece već nekoliko godina. To se čuva. Danas ljudi kupe, okite, treći dan je u kontejneru pa će dogodine opet kupiti. Kod nas nije bilo tako, to se čuvalo. To je bio simbol rađanja, veselja, unosila se slama u kuću oko šest sati pa bismo se mi radovali, skakali, mogli smo skinuti cipele jer je kod nas uglavnom sve bilo obuveno. Išlo se na ponoćku ali mi djeca smo išli u školu pa nismo baš ni znali te običaje koji su se provodili kod kuće. Kad sam se udala ovdje nije bilo ni crkve, ali su u kući bili veseli, pjevali božićne pjesme. Djecu baš nisam naučila mnogo, moja djeca ništa ne znaju. Jedino Drago, najstariji sin, kad je izašao iz Goražda jer je bio ranjen, oko pola godine je bio u Bogosloviji pa je morao naučiti običaje. 'Jer Drago ako hoćeš da jedeš moraš se pomoliti u Bogosloviji'. Drugi sin što je u Zagrebu nešto je naučio od žene, a najmlađi Siniša nije", priča sa osmijehom Ana.

Iako ima veliku porodicu danas živi sama i to joj uopće ne smeta. Naprotiv.

"Ja sam ovo odabrala. Teško je doći svake godine iz Amerike, lakše bi im bilo da ja odem tamo, ali ja ne mogu, meni se ne dopada tamo. Ovdje sam provela i najljepše godine života, moje lijepe uspomene su ovdje. Nije to bio lagan život, ali sretna sam jer su se sinovi poženili, imaju svoje porodice, imam tri unuka. Mogu ja otići, ali ne želim da se miješam nikome. Kažem im, ja ću ovdje biti, ja imam broj od doma kad ne budem mogla sebi, ja ću tamo, a vi platite", kategorična je Ana.

Ovdje je sretna, ali priznaje da se sve promijenilo.

"Komšiluk je odličan, da zovem oni bi svi pomogli, ali nema onog starog, nemam skoro s kim ni kafu popiti. Ovo mlado radi, ode na posao s djecom. Ima nas nekoliko starih, u zgradi imam jednu ženu, skoro nepokretnu, kojoj odem navečer. Pričamo o nekim ljudima i vremenima. Odlaze generacije, iz svake generacije ostane jedno, dvoje, troje, svake godine neko ode. Kad prođem kroz grad, kad nekoga sretnem, bude mi drago i podsjeti me na vremena kad smo bili mladi. Mi smo bar nešto proživjeli, ne znam kome je danas ovo lijepo", priča Ana.

Tri vjere



"Imam tri sina i tri vjere, snahe pravoslavku, katolkinju i muslimanku, Božanu, Jasminku i Šemsu, mi smo u kući sve praznike slavili i slavimo", kaže Ana.

Priča kako se najmlađi sin Siniša u ratu oženio Šemsom. Pobjegla je iz Višegrada. Upoznali se, zavoljeli, vjenčali se, pa je bila i svadba. Danas žive u Americi.

"Sva su moja djeca bila ovdje. Svi smo bili. A gdje bismo i otišli, nije se nigdje moglo, kuda god kreneš sve balvani, zastave... Siniši i Šemsi smo kobajagi i svadbu napravili u ratu, kako je već moglo. A kad je Drago otišao, on je odmah počeo za brata papire ganjati. I uspio je. Nedostaju mi, ali znam da su sa svojim porodicama, pričamo stalno, i ja odem nekad. Nedostaje mi pokojni muž Anto, mi smo bili vezani, uvijek smo bili zajedno. On, čini mi se da nikad nije odrastao, uvijek je djeteta u njemu bilo, a ja sam bila malo strožija“, kaže Ana.

Smije se Ana dok priča kako su prvi put pekli janje na ražnju i to baš u ratu, za Božić.

"Nikad nismo pravili ražanj osim u ratu, nikad nismo pekli janje na ražnju. Prije bismo kupili meso, ali tad kad su otišli i pohvatali napuštenu stoku, pa nam doveli ovna i ovcu, ne znaš više šta s njima. Onaj ovan ubi onu ovcu, morali smo ih rastaviti, jedva čekali Božić pa odmah ovna na ražanj", priča Ana.

Sve što je doživjela, loše i dobro, Ana ima običaj prepričati kao anegdotu. I rat. Neko bi pomislio da je hrane bilo u izobilju, a istina je kako nije bilo struje, ni frižidera u kojem bi se čuvala hrana, meso... Tako je i ovan završio na ražnju i to baš za Božić.

"Ja nemam nekih želja, nikad nisam imala prevelike želje. Moj muž mi je znao govoriti, 'Ti nikada ništa ne tražiš, ni haljinu, ni poklone. Uvijek sam bila zadovoljna onim što jesam, takva su mi i djeca. Nisam nikad čeznula za nečim velikim, recimo, znala sam da šijem, nisam nešto išla za nekom modom, ali uvijek sam bila drugačija. Jedino što želim je zdravlje, da ostane ovako, da se ne pokvari. Sada ćemo svi mi čestitati jedni drugima Božić, a te želje, to jeste postalo više i izlizano, ali treba se radovati, takav je Božić", rekla je u razgovoru za Klix.ba Ana Nemec.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: