Slaviša Šućur, Zlatni ljiljan i najbolji tenkista Armije BiH: Bitka za Žuč je bila bitka za opstanak Sarajeva
"Način na koji ga ljudi obilježavaju mislim da apsolutno ne odgovara. Ali, to pokazuje naš cjelokupan odnos prema istoriji, prema prošlosti. Nastupilo je neko zaista čudno stanje u kojem se sve vrijednosti dovode u pitanje ili čak su potpuno irelevantne", kaže Šućur.
Pomiriti 6. april i 2. maj
Za manje od mjesec dana u Sarajevu se obilježavaju i Dan Grada Sarajeva, 6. april i Dani Kantona Sarajevo, koji počinju 2. maja. Sa Šućurom smo pričali o tome kako "pomiriti" ta dva događaja, odnosno kako da 6. april ne padne u zapečak u odnosu na Dane Kantona Sarajevo.
"Jedan od najvećih apsurda koje je Sarajevo doživjelo je da je faktički kao grad maltene nestalo. To je priča kojom se godinama bavim. Pokušavam da se stvari vrate tamo gdje trebaju. Grad koji je nastao prije 600 godina je zaista na rubu nestajanja i egzistencije. To je čudna priča. Kanton je nastao kao neki kompromis poslije rata. Jako dugo nije prihvaćen kao nešto što ljudi vole, razumiju i žele. To je bilo neko nužno zlo. Međutim, ono što se desilo na samom početku je da je Kanton odlučio da proguta sve ono što je grad imao: od imovine, do mase nadležnosti. Grad se sveo na neko što niko izgleda ne želi, kao neko siroče. To je apsurd", navodi Šućur.
Svugdje u svijetu, ističe Slaviša Šućur, glavni grad bilo koje države je nešto o čemu se posebno vodi računa, nešto što ima jaku simboličku moć.
"Sarajevo je upravo zbog svoje istorije, zbog načina kako su ljudi u njemu živjeli vijekovima bio simbol. Mi smo, nažalost, na putu da taj simbol jednostavno nestane", upozorava Šućur.
Šesti april u novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 1992. godine, datum je kada su pale prve žrtve u Sarajevu, u ratu koji je slijedio, kao i najdužoj opsadi u istoriji koja je trajala 1.425 dana. Slaviša Šućur nije razmišljao, jer kaže, drugog puta nije bilo do puta koji je vodio u Armiju BiH.
"To je opet ta priča kada čovjek nešto voli. A, ja upravo ono što volim što se tiče Sarajeva, što sam volio, što sam želio da branim je upravo taj način života. Neka mjera u svemu. Grad koji je volio dobro druženje, u kojem se moglo lijepo i raditi i živjeti, koji nije prevelik, koji je bio zaista human, ugodan za življenje. Jednostavno tada nisam imao izbora. Ta priča moj narod! Moj narod je onaj sa kojim sam živio otkako sam se rodio. Moj narod je i sada narod sa kojim živim i to jednostavno ne mogu drugačije gledati", kaže Šućur.
Pogodak u transporter i vreća brašna
Sa sadašnje distance Slaviša Šućur o svojim potezima 1992. kaže: "vrijedilo je".
"Nažalost, kada se rat već desio nije bilo druge. Rat koji se nama desio je, ja ne mogu drugačije opisati, nego posljedica nevjerovatne gluposti. Mi zaista nismo znali da cijenimo ono što imamo i još uvijek mi je teško objašnjivo kako smo sebi dozvolili sve što se dešavalo. Kada se već desilo onda kada čovjek napravi određeni izbor u životu nije bilo druge. Mi smo bili u takvoj poziciji. Bitka za Žuč je ustvari bila bitka za opstanak grada Sarajeva u puno nekakvih segmenata: od toga da ste imali artiljerijska oruđa koja su bila direkt nad gradom koja su sijala smrt svakodnevno, do činjenice da Sarajevo nije imalo ni ogrevnog drveta. Tako da je u principu oslobađanje kote 850, Golog brda dalo prvo jedan predah, omogućilo da grad prodiše, proživi, da neko kretanje i komunikacija postanu bezbjedniji, a istovremeno, Boga mi, smo se ogrijali one dvije-tri kritične zime. Drvo sa Žuči je pomoglo Sarajlijama da prežive", prisjeća se Šućur.
Otkrio nam je i kako je postao tenkista Armije BiH. Kaže, do prvih tenkova Armija BiH je došla kada je oslobođena kasarna Maršal Tito. Tamo su, veli Šućur, bila dva tenka od kojih je jedan bio u dobrom stanju. Drugi je, kaže, bio u prilično lošem stanju, ali su ga osposobili. I on je, priča Šućur, dao dobar doprinos.
"Javio sam se nakon toga, pošto sam bio tenkista po vojno-evidencijskoj specijalnosti (VES-u) i u bivšoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji (JNA). Javio sam se u Armiju BiH i raspoređen sam u tu tenkovsku četu, oklopni bataljon u to doba. Ustvari, moja prva akcija u kojoj sam učestvovao je kada su bile bitke u Azićima, na Stupu. Naš je tenk bio na Vitković brdu i tada sam prvi put došao u priliku, pa moram reći čak i poluilegalno u sve. Jer, nisu svi mislili da je Slaviša Šućur neko kome se može vjerovati. Nažalost, to je naša realnost. Bilo je nekih bezbjednjaka koji su bili jako zabrinuti. Međutim, tadašnji moj komandir čete Rifet Canović je vjerovao da sam taj koji može najbolje uraditi posao i jednostavno mi je pružio priliku. I eto, tada se pokazalo. Pogođen je jedan transporter. A, kasnije je tenk pao na Žuči", priča Šućur.
To prvo gađanje je gledao Enver Šehović, komandant Prve slavne, a tada mehanizovane brigade. Baš tih dana pripali su Prvoj slavnoj brigadi, a prije toga su bili pri korpusu Armije BiH.
"Komandant Šehović je bio tu kada se sve to dešavalo i nikada neću zaboraviti da mi je poslije toga, prve akcije i pogađanja transportera prišao i rekao: koga imaš kući? Rekao sam da imam majku. Gdje stanuje? Pitao je. Rekao sam gdje stanuje. Nisam ništa razmišljao šta se dalje dešava. Kada sam se vratio kući kaže mati: stigla je vreća brašna. Štab je donio odluku. Ne znam šta je bilo. Tako je počelo to neko moje 'druženje'. Enver Šehović je bio čovjek koji mi je od tada vjerovao. Tako sam i došao u poziciju da budem na tenku i kada se radila kota 850 i mnoge druge akcije koje su bile kasnije", navodi Šućur.
Previše sebičnosti i gramzivosti
Na pitanje kako sada žive Zlatni ljiljani Šućur odgovara da je "to teško svrstati u jednu kategoriju". No, mislim da sve skupa, a zna to u razgovoru sa onim sa kojim se druži, koje viđa, da svi imaju istu vrstu nezadovoljstva sa onim što se sada dešava u društvu.
"Smatramo da ovo stanje ne odgovara onome čemu smo se mi borili. Puno je manje BiH nego što smo mi željeli. Puno je manje te želje da gradite nešto novo, a previše ima neke sebičnosti, gramzivosti... To su postale neke vrijednosti, a za koje mi smatramo da su nešto loše što nam se dešava. Svi smo tužni. Ima nekih desetak ljudi sa kojima se rjeđe ili češće čujem, vidimo se, i otprilike isti nam je stav, isto raspoloženje oko toga što se dešava", navodi Šućur.
Svi koji su zaista doživjeli ono što se dešavalo u BiH su svjesni koliko je bilo koja kazna neadekvatna za ljude koji su odgovorni i krivi za sve što se dešavalo kaže Šućur govoreći o presudama u Haagu bivšem predsjedniku SDS-a i RS-a Radovanu Karadžiću i predsjedniku SRS-a Vojislavu Šešelju.
"Mi smo imali tu neku garnituru koja je preuzela odgovornost i obećala nešto divno i krasno i u vrlo kratkom roku su doveli zemlju na rub propasti. Kada čovjek razmišlja o krivici i odgovornosti pored onog što je najgore, svakako, a to su izgubljeni životi, jeste da su i ljudi koji su ostali u životu u suštini izgubili stabilnost, izgubili mir... Godine i godine su prošle, frustracija, trauma, a nažalost i dan danas nismo došli ni blizu, ako pogledate ljepotu života, da ljudi rade, da društvo funkcioniše, onoga od čega smo krenuli 90-te. I ljudi koji su odgovorni za to zaista je uopšte teško naći mjeri i reći: to je prava kazna. Svaka kazna je mala. Tako da kada govorimo o Radovanu Karadžiću to je jedan od likova koji je sasvim sigurno spada u najodgovornije. Opet kažem, nema te kazne koja može tu količinu nesreće koju su proizveli da na neki način obešteti", navodi Šućur.
Širenje mržnje i poticanje na zločin oštro kazniti
Što se tiče Vojislava Šešelja, kaže Šućur, "mi nažalost, imamo činjenicu i da u kategoriji ratnih zločina i pokazuje se praksa suda u Haagu ne odgovaraju ljudi koji su krivi zbog jedne užasne propagande, zbog širenja, sijanja mržnje, koja je najvećim dijelom doprinijela svom užasu".
"Vi imate jednog vrlo inteligentnog čovjeka, kao što je Vojislav Šešelj nesporno: on ima inteligenciju, elokvenciju, i zloupotrijebi ih na način da ljudi koji su sa puno nižim nivoom inteligencije, sa puno manje razumijevanja i željom da ubijaju, svagdje ima zločinaca, da od njega dobiju tu motivaciju i priliku. Dobiju u to vrijeme i opravdanje nekakvo u određenom društvu i okruženju da rade najveće moguće zločine. Dakle, sijači smrti. Bilo je ja moram reći ljudi i u medijima koji su itekako zaslužili da budu kažnjeni za ulogu u ratu. Mislim da je to nešto što inače, sud u Haagu koji je izgleda prerastao u trajnu instituciju, iako je formiran nakon rata u BiH, da bi morao da promijeni tu nešto i da u samoj kategorizaciji ratnih zločina da bi upravo ta vrsta širenja mržnje, poticanja na zločin trebala da zasluži puno veću pažnju i da bude kažnjena vrlo oštro", smatra Šućur.
Govoreći o budućnosti Sarajeva i Bosne i Hercegovine Šućur naglašava kako "čovjek mora da vjeruje da će biti bolje".
"Ova situacija sada je veoma loša. Mi sada imamo nažalost period kada stagniramo i klizimo pomalo nazad kao društvo. Kada govorimo o sistemu vrijednosti govorimo o načinu kako funkcionišu vlasti", upozorava Šućur.
Ima kaže, zaista sada permamentno nekakav sukob sa establišmentom u Domu naroda Parlamenta FBiH zbog njihovog odnosa prema Ustavu ove države. "Vi morate krenuti od toga. Možete se busati u prsa da poplavite od toga kako vi volite državu, ali ako ne poštujete njen ustav kao poslanik, izabrani delegat, nije bitno ko, kršite svaki dan svoju zakletvu koja je vrlo kratka i vrlo lako ju je zapamtiti, onda to nije to. Dakle, ja sam se zakleo da ću poštovati ustave BiH i FBIH, da ću štititi interese njenih građana. Odnos ljudi najodgovornijih u državi, prema tome, prema nekoj elementarnoj činjenici nije takav. Mi se nalazimo u društvu gdje državu niko ne voli, niko ne poštuje. To je nešto što je jako opasno. Ali, ja vjerujem da će se to zaustaviti. Ja vjerujem da mora. Ovo nas ne vodi nigdje. To se mora preokrenuti. Ja vjerujem da zaista zbog lošeg stanja, zbog pritiska da će se malo mlađi ljudi probuditi, i angažovati. Mislim da treba jedna žestoka smjena generacija i u politici", ocijenio je u intervjuu za Anadolu Agency Slaviša Šućur, aktualni šef Kluba srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta FBiH i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo, u ratnu u Bosni i Hercegovini najbolji tenkista Armije BiH i nosilac Zlatnog ljiljana
