{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Skica za bolji život: Braća i sestre po oružju

18.7.2013. u 11:08
17
7
Skica za bolji život: Braća i sestre po oružju
17
Bosanskohercegovački strijelci davno su ostavili rat iza sebe. Ratno oružje zamijenili su sportskim, kojim zajedno brane boje državne zastave u Streljačkom savezu BiH.
Članovi streljačkih klubova u Bosni i Hercegovini (BiH) ne pričaju puno o ratu. Manje-više, svi znaju ko je gdje i na kakav način proveo ratni period. Ne vjeruju da su oni koji dolaze na takmičenja činili zločine i kažu da onaj koji nema čistu savjest „i ne smije doći među normalne ljude“.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) su sa strijelcima razgovarali na strelištima u Sarajevu i Trebinju. Do riječi dolaze u pauzama tokom takmičenja, pokušavajući nadjačati fijuk metaka.

Dvojica reprezentativaca BiH u streljaštvu – Nijaz Šahinović i Spaso Škoro – su i prije rata, u tadašnjoj Jugoslaviji, bili državni reprezentativci. Prijateljstvo i druženje kroz takmičenje prekinuto je ratom. Šahinović je ostao u rodnom Visokom, a Škoro se iz Sarajeva preselio u Trebinje.

Po završetku rata Škoro je odlučio kontaktirati svog prijatelja. Prvo višednevno druženje imali su 2006. godine u crnogorskom gradiću Baru, na seminaru Svjetske sportske streljačke federacije. „Nijaz je izabrao mene da sa mnom dijeli sobu“, prisjeća se Škoro. Kaže da je prvi susret bio „kao da su se vidjeli jučer“.

Šahinović je u streljaštvu od 1982. godine i danas je aktivan u Streljačkom klubu Visoko. Škoro je strijelac od 1974. godine i član je Streljačkog kluba Leotar iz Trebinja. Njihovi klubovi dio su Streljačkog saveza BiH.

Uslovljeno zajedništvo



Zbog želje da idu na međunarodna takmičenja, na koja bez članstva u Savezu nisu mogli otići, nakon rata su se u Savezu ponovo okupili streljački klubovi iz cijele BiH. Ovaj proces nije tekao glatko. Na državnom prvenstvu koje je Savez organizovao nakon rata u Sarajevu klubovi iz Republike Srpske (RS) nisu se ni pojavili. Međutim, želja za odlaskom na takmičenja van granica države je bila jača od nacionalnih razlika.

Strijelci s kojima su novinari CIN-a razgovarali kažu da klubovi, bez obzira u kojem su entitetu registrovani, pomažu jedni drugima. Primjera radi, strijelci koji idu na takmičenja van zemlje po dogovoru nabavljaju opremu i municiju za sve klubove u zemlji. Najčešće se naručuju mete, municija, dijelovi za puške i pištolje kojih nema u BiH.

Šahinović prepričava kako se dešavalo da se pred takmičenje nekome pokvari puška ili pištolj pa mu strijelci iz drugog kluba posude svoje oružje. Njegove riječi dopunjava Škoro:

„Sad je nama dao Nijaz pištolj malokalibarski, jer mi nismo imali dovoljno pištolja za nastup u Srbiji“. Inače, pištolj koji Šahinović posuđuje već izvjesno vrijeme kolegama iz RS-a košta oko 2.000 KM.

Zajednička ljetna kampovanja



Dugogodišnja zajednička putovanja na takmičenja, dijeljenje svega – od sobe do sreće kad se napravi dobar rezultat – zbližio je i mlade strijelce. Dvadesettrogodišnja Darija Kitić iz Teslića kaže da nikada nije imala nesporazuma sa kolegama iz drugih klubova. Posebno je vezana za dvije godine stariju Sarajku Sabrinu Drinjaković. Njihovo druženje preraslo je u pravo prijateljstvo. „Sa Sabrinom se najviše družim i s njom se čujem i kad nije takmičenje. Sabrina će mi uvijek pomoći i ja ću njoj“, kaže Kitić.

Njihovo druženje traje već 13 godina, od kada se Sabrina počela baviti streljaštvom. Darija je u ovom sportu koju godinu duže od nje.

Obje su članice državne reprezentacije, a putovanja van zemlje, koja traju i po nekoliko dana, omogućila su im da se dobro upoznaju.

Zbog života u udaljenim gradovima nemaju mogućnost svakodnevnog druženja, ali održavaju kontakte i viđaju se onoliko koliko mogu. „Ja nekad nešto naručim iz Teslića, kad mi treba, a ona iz Sarajeva. Ponuda je drugačija u ta dva grada“, objašnjava Sabrina. Njih dvije kažu da nacionalnih razlika nema i da ih nikad nije ni bilo, jer nisu odgojene da ljude dijele po nacionalnoj osnovi.

Mladi strijelci svake godine imaju priliku za druženje u ljetnom kampu u Trebinju koji okuplja stotine mladih sportista iz cijele BiH. Tako će biti i ove godine. Strijelci se raduju augustu, kada će se družiti i trenirati u kampu koji Vlada RS-a organizuje kao školu sporta. Učesnicima su obezbijeđeni smještaj, hrana i kvalitetni treninzi. Ove godine je prijavljeno oko 50 mladih strijelaca.

Prisjećajući se ranijih kampova, Šahinović govori kako je prije šest godina prvi put iz Visokog u Trebinje poslao dvoje maloljetnih strijelaca. Poslao je, kaže, jednu djevojčicu i jednog dječaka koji su sami bili sedam dana. „Mi smo ih samo dovezli i otišli po njih, pazio ih je Škoro Spaso“, kaže Šahinović i sjeća se kako mu je Škoro tada rekao da će djecu smjestiti sa svojim strijelcima.

Škoro kaže da mlađi naraštaj živi svoj život, ne razmišljajući o prošlosti. Zajedno idu na takmičenja, treniraju i spavaju zajedno po domovima, poput Đačkog doma u Trebinju u kojem će biti smješteni tokom ljetne škole.

„Jedva čekamo kamp u Trebinju. To je postao neki ritual i iz godine u godinu je sve ljepše“, kaže 17-godišnji Almir Smajić iz Streljačkog kluba Strijelac iz Tuzle.

Treća istina



Osnivanjem Streljačkog saveza Jugoslavije i Streljačkog saveza BiH, ovaj sport je doživio procvat, davne 1948. godine. Generalni sekretar Streljačkog saveza RS-a Adolf Ambroš prisjeća se svojih početaka, kada se 1957. godine upisao u Streljačku družinu Edo Blažek iz Teslića. On tvrdi da je streljaštvo bilo razvijeno i dobro organizovano do rata 90-ih godina.

„Čak u martu 1992. godine je u Sarajevu održano izvanredno masovno i kvalitetno Prvenstvo BiH za sve kategorije. Iste godine u aprilu je planirano da se u Sarajevu održi i Prvenstvo Jugoslavije, do čega, nažalost, nije nikada došlo zbog eskalacije sukoba i u BiH“, sjeća se Ambroš.

Prema pričanju strijelaca, sportašima nisu problem entiteti ni nacionalizam već finansije. Kotizacija na evropskom prvenstvu samo za jednog strijelca je između 100 i 200 eura, ne uključujući dodatne troškove spavanja i ostalog. Zbog toga na međunarodna takmičenja idu najuspješniji strijelci čiji klubovi imaju novca da to finansiraju.

U Savezu su i strijelci koji su u ratu postali invalidi. Momčilo Bodiroga, direktor Streljačkog kluba ratnih vojnih invalida iz Trebinja, ne želi razmišljati da li je neko od njegovih kolega strijelaca ispalio metak koji ga je pogodio.

On kaže da je nemoguće zanemariti činjenicu da je bio rat, ali da sportisti time nisu opterećeni. Svi su, kaže, proživjeli iste košmare, a znaju se i našaliti na svoj račun. Jedni drugima su, kažu „napravili reprezentacije, ali to je ona naša pozitivna šala“.

„Svi smo mi bili jedni sa jedne strane brda, drugi sa druge strane brda i svi imamo neke svoje istine. Nekada dođemo i do neke istine za koju možda nismo ni znali, a onda se slože kockice da je stvarno istina treća“, kaže Bodiroga.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: