{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sjećaš li se tunela?

S
31.7.2008. u 12:05
0
14
Sjećaš li se tunela?
0
Za Sarajlije koje su rat preživjele u gradu dovoljno je reći – tunel. Za one koji su taj rat posmatrali sa strane, to će ostati misterija o hrabrosti i volji da se preživi tri godine opsade i održi život u gradu koji je ubijan zajedno sa svojim stanovnicima. Da nije napravljen pitanje je šta bi bilo sa gradom i koliko bi još ljudi umrlo pred očima UN-a koji je čuvao nepostojeći mir.
Piše: Asim Bešlija



1993. je godina. Sarajevo je okovano svim mogućim nedaćama a najveća je ona koju mu zadaje Sarajevsko-romanijski korpus Vojske Republike Srpske. Opsada. Nema struje, nema vode, nema hrane. Riječ 'nema' postala je opšte mjesto Sarajlijama. Osjećaj napuštenosti od svijeta, prepuštenosti idejama srpskog rukovodstva na Palama koje je civilnom stanovništvu 'razvlačilo pamet', kako je jednom kazao Mladić u naredbi za granatiranje. Dakle, Sarajevo je bilo prepušteno egzekutorima dok je UN sa svojim posmatračkim timovima posmatrao ubijanje i vodio evidenciju. I šta je očajnim ljudima preostajalo da urade u takvoj situaciji? Ili da se predaju, fizički, moralno i na sve druge načine ili da nadjačaju smrt snagom života. Izlaza uvijek ima a u sarajevskoj situaciji to je značilo ići ispod zemlje, mimo srpskih snaga i mimo UNPROFOR-a.

Do tada, Sarajlije su jedino mogle pretrčavati aerodromsku pistu zbog čega je, prema nekim procjenama, njih 250 izgubilo život pokošeno mitraljeskom paljbom srpske vojske.

Tunel ispod aerodroma

Tunel je napravljen 1993. godine, za četiri mjeseca i uz angažman 200 ljudi, povezujući Dobrinju iz kruga opsade sa Butmirom na slobodnom dijelu teritorije koji je kontrolirala ABiH. Nalazio se svega 50-ak metara od linija VRS a odmah ispod nogu vojnika UN-a koji su kontrolirali aerodrom. Negova ukupna dužina bila je 720 metara a visina 1,5 a na nekim mjestima i 1,8 metara. Iako je njegova dužina faktički uvijek ostala ista, mijenjala su u ovisnosti sa koje ste strane u njega ulazili. Kad se ulazilo iz Sarajeva putovanje je trajalo 20-ak minuta, dok je u povratku to znalo biti i 40 minuta jer su iscrpljeni i izgladnjeli stanovnici grada na sebi nosili vreće sa hranom, alkoholom, cigarama i oružjem. U kasnijoj fazi u tunel su postavljene i male šine kojima su gurana kolica za dostavu razne robe u grad. Šinama je prevožen i tadašnji predsjednik RBiH Alija Izetbegović kako bi mogao otputovati na različite svjetske destinacije.



Iako je odigrao jednu od ključnih uloga za grad Sarajevo, tunel je dugo vremena ostao tajna pa ni UN od Armije BiH nikada nije dobio informaciju o njegovom postojanju.

Prema nekim izvorima Vojska RS je 1994. godine saznala za tunel i tražila od UN-a njegovo zatrpavanje, ali je pokušala i da kopanjem drugog tunela preusmjeri rijeku Željeznicu i potopi ovu vitalnu komunikaciju za opstanak glavnog grada.

Po čemu će tunel ostati poznat mnogim tadašnjim stanovnicima Sarajeva je redovno udaranje glavom u drvene potporne grede, a postoji informacija i da je general Jovan Divjak tokom svog prvog prolaska toliko udario glavom da je imao 13 šavova.

Ko se sjeti tunela još?

Da danas nema porodice Kolar koja je te 1993. godine ustupila svoju kuću armiji kako bi se kroz nju prokopao tunel, ovaj sada već historijski objekat bio bi samo ruševina i slika u sjećanju ljudi koji su ga koristili. Kolarovi su nakon rata odlučili sačuvati 25 metara tunela koji vodi od njihove garaže prema aerodromu dok su u samoj kući sakupili zbirku uspomena na agresiju – metke, čahure, razno oružje, improvizirane peći, lunch pakete, opremu, odjeću i šta sve ne. Iako je tunel služio Kolarovima kao i svima ostalima, oni su ostali sami da se brinu o nečemu što je na svim svjetskim meridijanima već postalo kultna priča. Predsjednici, vojnici, sudije, glumci, pjevači iz svijeta redovno obilaze ovaj objekat. Bosanski političari te svi ostali redom rijetko ga obiđu i rijetko ga se sjete. Iako je objekat pod zaštitom Zavoda za kulturno-historijsko nasljeđe Kantona Sarajevo, jedini koji uistinu brinu o njemu jesu Kolarevi. Političari se obično okupe oko godišnjice tunela, daju obećanja i više ne dolaze. Niti pomažu. Iako navodno postoje planovi za njegovo priključivanje muzeju grada Sarajeva, do sada još ništa nije poduzeto prema cilju da se njegova cijela dužina osposobi i da se uredi profesionalna muzejska zbirka. Do tada sve ostaje na Kolarovima. Da nije bilo njih bila bi to samo još jedna priča o igranju sa historijskim sjećanjem. Jednako onako kao što se poigravalo sa životima opkoljenih Sarajlija kojima je upravo tunel davao nadu.

Danas je 15. godišnjica njegove izgradnje i opomena da ne smije postati još samo jedan dio nepoželjne i politički neprihvatljive prošlosti.


Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: