Vlast i njezin odnos prema gradu najlakše je vidjeti i osjetiti preko njezinog odnosa prema prostoru. Čitanje današnjeg Sarajeva koje se stalno obnavlja, povećava i još uvijek diže je, zapravo, pokušaj spasa i njegovanja sirotice koju su pokušali silovati.
Prvo su bili topovima s brda, a onda neumjereni eksperimenti pokazivanja moći i veličine investitora.
Ne treba biti nikakv veliki urbanist, niti strašni poznavatelj arhtekture pa vidjeti koliko je Sarajevo silovano samo u posljednjih desetak godina. Dovoljno je velikom šetnjom, od novijih dijelova do centra grada, malo osvježiti pamćenje i provjeriti "je l' Saraj'vo gdje je nekad bilo?" i šta je, zapravo, ono danas?
Zaklanjaš mi sunce
Sav taj skup pitanja još uvijek čeka odgovor, ali čini se da je jedno jasno: od tri glavna urbanistička principa koji se smatraju osnovama inteligentnog građenja, balans s prirodom (okolinom), balans sa tradicijom i aproprijacija tehničkih dostignuća, samo je samo treći princip donekle prihvaćen. I to na pojedinim, uglavnom, visokim zgradama koje, uglavnom, niču u općinama Novi Grad i Novo Sarajevo.
Vozeći se glavnim putem izlaska iz grada prema jugu, prvo što ćete ugledati je veliki broj ustakljenih, praktično istih zgrada. Ta koncepcija je, naravno, trebala biti poslužiti za trgovačku "show case" namjenu, ali je ispalo da je većina firmi tu bazirala svoje poslovne centre. Te su kuće odmah uz cestu duž Alipašinog polja, pa su stanovima iz prvih redova ranije zaklonile jedini mogući pogled i učinile ih još tamnijim i mračnijim spavaonicama.
Kemal & Latić Brothers
Druga priča su "namjenske" zgrade bliže centru: kad krenete prema gradu, ukaže se lažna koncertna sala Vistafon, građena bez ikakva pristupa akustici - sva se muzika tamo pretvori u jedan zavijajući ton, najsličniji sintisajzeru koji prati Kemala Malovčića.
Danas je ta rugoba improvizirana pijaca i stovarište nekakvog tekstila, materijala i usluga. To osim što je rugoba, ni na koji način ne može biti rentabilno. U blizini je i velika, nova arapskim novcima finansirana džamija, a iza pored nje bazen, koji je bio neophodan, i čiji su problemi s rentabilnošću, izgleda riješeni, jer je pun posjetilaca. Džamijino, doduše, i nije da bude rentabilna, imaju vakifi, a ima i nafte, ali ostaje potrebe građenja tolikih vjerskih objekata na objektivno većem prostoru od potrebnog.
Dva različita slučaja sve to pokazuju. Prvi je katolička crkva na Alipašinom polju, za koju je, valjda, nemoguće izraditi bilo kakav suvisao urbanistički plan i uklopiti je dokad je svijeta i vijeka. S druge strane, objekat je preglomazan, jer se svećenici odavno žale da nemaju pastvu ni za postojeće objekte u tom dijelu grada.
Da ne bude da od drveta ne vidim šumu valja podjetiti da su se na ovom čemerniku, što jest meni, zbog argumentiranog suprostavljanja gradnje džamiji na Ciglanama iživljavala čitava panorama muslimanske primijenjene misli – od reisa Cerića preko Preporoda do Latić Brothersa – pa ne bih dalje prizivao šejtana. Ali, ne da đavo mira, pogotovo kad prođete Atmejdanom i vidite gradnju nove džamije. Socijalizam je taj austrougarskom gradnjom obilježen kraj momački nagr(a)dio "Papagajkom", zgradom i dan danas neodređene namjene.
Krajem su, inače, dominirale zgrada Komande i klasični srednjoevropski paviljon, pa je, valjda, šefovima prostornog uređenja bilo logično da se pored stare Careve i još nekoliko autentičnih džamija u blizini sagradi još jedna nova. Sad tu, zaista, egzistira prava arhitektonska interkulturalna zajednica. Mali lunapark s vozićem za djecu, za koji samo gledate kad će se kao Gavrilo Princip sjargati u korito Miljacke, okolo zatim imate nekoliko mučenika koji svoje proizvode iz avlija prodaju onako u gajbama na ulici – paradajz, krompir, buranija, mladi luk i poneka jabuka – kolačuša, trag prošlih vremena i znak da se radi o domaćoj proizvodnji, ušuškana Komanda i mordorska "Papagajka". Da bog mili sačuva.
Zlatna kamila
I još, kao biber po pilavu, tržni centri oko Marijin Dvora za koji bankarski krugovi već vrte glavom kad ih pitate nešto o rentabilnosti i platežnoj moći tih centara. Ovo društvo, prosto, nema toliko kupaca za toliki obim trgovine pa zakupci radnji u tržnim centrima već polako traže petama vjetra i traže sebi drugog selameta. Zgrade su, naravno, opet zacrnile prostor oko sebe pa na s Marijin Dvora opet nema gledanja sunca, ali šta je to naspram progresa koji, recimo, nudi fitness u Importanneu ili izbor sireva u Marcatorovoj radnji u Alta centru? Mačji kašalj.
I tako, dok šetnjom dođete do centra, ponekad pomislite da je fascinantno to koliko je sve stvari, izvana i iznutra, lomilo vrat Sarajevu, a ono se unatoč svemu uspjelo ophrvati. No, gledajući urbanističke rupe svuda unaokolo, nisam siguran da će odoljeti ovom naletu mješavine tradicionalnog i moderniteta.
I za kraj, još zgrada nove rezidencije reis-ul-uleme, koja je zadnjih mjeseci nešto stala. Kako i ne bi? Priča se da njezin glavni finansijer Muamer El Gadafi ima nekih poteškoća, pa ne može uredno slati pinku za nastavak gradnje dvora na Kovačima. Nema veze, neka pošalje kamile: ionako je gradski saobraćaj u stalnim gubicima, pa možda posluže na gradskim linijama. Malo troše, a i djeca ih vole. A za rezidenciju?
Izgleda da će ostati rupa, kao i mnoge prije nje. Ništa zato, sve će to narod halaliti. A bolje da halali, nego da propadne.
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
