Silajdžić, kao niti jedan drugi ozbiljan političar na ovim prostorima, nikada nije okarakterizirao srpski narod kao genocidan. Ne postoje genocidni narodi, jer su genocid kroz historiju provodile isključivo individue i institucije.
Naprotiv, u svakom narodu postoji puno veći broj osoba koje se protive politici genocida i koje rade na njegovom sprječavanju nego onih koji se u genocid upuštaju.
Da nije tako, zločin genocida ne bi bio limitiran na manje od pet slučajeva od Drugog svjetskog rata, a žrtve bi bile znatno veće, navodi se u Silajdžićevoj izjavi dostavljenoj medijima.
Najbolji primjer ove činjenice je presuda Međunarodnog suda pravde u vezi s jednim od tih slučajeva, koja jasno potvrđuje da su genocid u Bosni i Hercegovini počinile “vlasti Republike Srpske,” a pogotovo “Vojska RS-a i MUPRS,” a ni u kom slučaju srpski narod u cjelini.
Umjesto insiunacija o kolektivnoj krivici, energiju treba usmjeriti ka implementaciji ove presude što bi dodatno potvrdilo nepostojanje kolektivne krivice.
Što se tiče ugovora sa Srpskom pravoslavnom crkvom i navodnom neravnopravnom položaju te crkve, Bosna i Hercegovina ima Zakon o slobodi vjere i položaju crkava, koji je upravo i usvojen kako bi osigurao tu ravnopravnost.
Da je ugovor sa SPC zaključen na osnovu tog zakona, kao što je Silajdžić predlagao od samog početka, ugovor sa SPC-om bi stupio na snagu prije više od šest mjeseci, što bi bilo u obostranom interesu Bosne i Hercegovine i SPC-a.
Ignoriranje tog zakona i prateće insistiranje da ovaj ugovor ima status međunarodnog ugovora, poput ugovora s Vatikanom, je ne samo odužilo njegovo zaključivanje, već također krši Ustav BiH.
Zaštita tog ustava bi, međutim, trebala predstavljati vitalni interes svih subjekata, naroda i institucija u BiH.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
