{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sezona pljuvanja

S
21.4.2011. u 19:59
0
27
Sezona pljuvanja
0
Sezona pljuvanja
"Slučaj" Vasković ili kako cijeniti ljude: prema onome što su bili dok su sudjelovali u zlu, ili od onoga trenutka kad su zlo odbacili i počeli činiti dobro?
Ko je bez grijeha, neka prvi baci kamen.
(Isus Krist, Evanđelje po Ivanu)


Uvijek je bolno i mučno gledati slike iz Potočara snimljene u julu 1995, pa je tako bilo i sa snimkom u kojem novinar Slobodan Vasković drži mikrofon ispred Abdulaha Purkovića "Dula", kako ga danas u Srebrenici zovu, ili "Dulca", kako je on sebe, prestravljen i jedva živ predstavio. Iz perspektive žrtve, stvar je jeziva. Pod prijetnjom smrću treba izgovoriti stvari koje ni u ludilu ne biste pomislili. Tragedija Srebrenice je tolika da, naprosto, ne bi trebalo biti čovjeka koji tome ne prilazi s apsolutnim pijetetom.

No, i tu treba biti oprezan: manipulacije koje su se nakon toga dogodile u dobroj mjeri prijete da zamagle tragediju i odvedu istragu njenih uzroka u potpuno krivom smjeru. Jer, najgore što dželat može učiniti žrtvi nije fizičko uništenje, nije čak ni poniženje, najgore je kad uvede žrtvu u preuzimanje istog modela u zatvoreni krug mržnje i osvete, ostavljajući trajnu frustraciju, iluziju da se može "namiriti krv". Baš tako je jedan pjesnik iz srpskog naci-ešalona početkom devedesetih nazivao ono što će se kasnije dogoditi.

Đavo u Sokolskom domu

Slobodana Vaskovića sam izvan medijskih okvira vidio samo jednom: bilo je to prije desetak godina u Banjoj Luci gdje smo se našli na proslavi 200. broja tjednika Reporter. Nekoliko mjeseci prije toga dao je intervju "Danima". U nadnaslovu je stajalo: Slobodan Vasković, Sarajlija, četnik. Ne bih mogao citirati ništa iz tog teksta, ali pamtim atmosferu iz koje se čitalo da se nekadašnji Sarajlija, opirući se floskulama, pokušava oprati pred nekim ko ga pita suštinski vrlo jednostavne i ljudske stvari: kako je i zašto otišao iz grada u kojem je živio s ljudima, bio čak i član baletnog ansambla, zaljubljivao se, provodio noći i jutra u kafani Akademije scenskih umjetnosti i stavio se u službu zločinačke politike koja je četiri godine opkoljavala i granatirala taj isti grad.

Cijela gore opisana situacija bila je dijabolična, proslava se odvijala u Sokolskom domu, gdje su između ostalih bili smješteni i Radikali i SDS i ostale stranke. Objekat su "obezbjeđivali" visoki i snažni ljudi u crnim kožnim jaknama, s kojima se čovjek baš i ne bi upuštao u razmjenu bilo kakvih stajališta o recimo, Haaškom tribunalu ili događajima u Srebrenici. Ipak, na kraju sam ispitujući nivo sigurnosti i gostoprimstva poželio da puste "Put putuje Latif-aga", besmrtnu izvedbu Safeta Isovića o izgubljenoj ljubavi i Banjoj Luci. Želja je bila ispunjena, a pamtim još samo detalj da je Vasković na odlasku namignuo, kao da je htio pokazati da se razumijemo, da smo, negdje i nekako, (bili) dio istog svijeta koji je, eto, glupošću i kratkovidnošću, naci – mržnjom i nesrećom prostora trajno presječen nadvoje.

Sve skupa, iz današnje perspektive naivno i blesavo izgledaju ta nastojanja da se stvari poprave, da snaga argumenata i kritička misao mogu prevladati ono što je rat razvalio. No, izgledalo je da je to jedini put kojim valja ići. Ne mislim da je drugačije i danas, ali to može biti trajna zabluda nekoga ko je vidio dosta strana lijepog, teškog i često poganog posla koji se zove novinarstvo.

Odgovornost i pamćenje

Da je kojim slučajem bilo drugačije, da je narod pod čijim sam znamenom rođen ušao s tenkovima i vojskom u zaštićenu zonu i pobio 10.000 nevinih ljudi, a ja s mikrofonom skakutao okolo i postavljao im naučena, propagandistička, banalna i glupa pitanja, ne vjerujem da bi s druge strane bilo ikoga ko bi našao opravdanje za to. Ali, nije li time moja odgovornost veća?

Tim više što u ovih dvadeset i nešto godina bavljenja tim poslom pamtim neke stvari (pogotovo šta su pričali i pisali neki današnji zakleti "demokrati" i "liberali"), a znam ponešto o tome kako je biti novinar pod pritiskom i bez posla, i to kako je biti usamljen tjerajući vlastite principe. Uostalom, arhivi su dostupni: nije problem naći napise i priloge "kolega" koji su danas velike "zvijezde", neki su čak i profesori i drže predavanja o objektivnosti, nezavisnosti i profesionalnosti, a bili su najcrnji huškači i mračnjaci.

Istinabog, život nam se unizio do te mjere da zaklinjanjima u objektivnost i nezavisnost danas malo ko i vjeruje. No, činjenica da je cijela javnost skočila da Vaskovića, koji se, ipak, posuo pepelom i odrekao zločinačke ideologije, postavši jednim od najoštrijih i najkonzistentnijih kritičara sprege nacionalizma i kriminala oličene u Dodiku i njegovoj vlasti, tjera da se postave opet jednostavna, a u osnovi vrlo ljudska pitanja.

Jer, otvorena je sezona pljuvanja Vaskovića: od njegovih bivših poslodavaca, preko nezavisnih "mislilaca" čije su reference ili to da sjede uz tajkunske skute i trabunjaju o tome kako bi trebalo objektivno pisati ili to što su im roditelji bili visokopozicionirani ratni dužnosnici. Sve ta naša silna javnost je "četniku Vaskoviću" namijenila onu vrstu sudbine koju su Mladićevi vojnici (hm, s njim u pratnji, ali nećemo valjda povjerovati da su njegovi poslodavci to saznali neki dan ) namijenili stanovnicima Srebrenice bošnjačke nacionalnosti.

Vladike i papagaji

To osim što nije pametno, nije ni isplativo, jer ako nam je ikako živjeti u nečemu što se zove Bosna i Hercegovina, treba prihvatiti činjenice. Pa i ljude koji su griješili i shvatili svoje greške. Vasković je neko protiv koga ne postoji krivična prijava. Prije nekoliko mjeseci evakuirao je porodicu iz Banje Luke, nakon što mu se dogodilo to da po njegovo dijete iz škole dođu nepoznati tipovi i drže ga par sati prije nego obavijeste roditelje da je živo. Možda ne znate i to da je svaki novinar u RS-u koji kao papagaj ne ponavlja saopštenja koja kroje Dodikovi propagandisti obilježen kao saradnik "balija" i da se te kolege imaju zaobilaziti u širokom luku. Znate li, recimo, da je ulazak u sukob s vladikom Kačavendom i njegovom mračnom organizacijom opasnija akcija nego zavaditi se sa svim Dodikovim institucijama zajedno!? Vasković je ušao u taj rat, ne misleći o krajnjoj cijeni.

Dalje, bi li bilo bolje da je Vasković, poput svog kolege Snježana Lalovića koji poniženom i preplašenom Abdulahu Purkoviću na video snimku diktira šta će i kako govoriti, ostao u hladovini institucionalizovanog "srpskog nacizma", ili se, bukvalno rizikujući život i egzistenciju svoje obitelji svom snagom okrenuo protiv toga? Lalović je, naime, urednik dokumentarnog programa na RTRS-u, a Vasković osamljena životinja, na koju je upravo otvoren lov.

Uz sve mane koje ima Vasković i ljudi slične fele, čovjeka je bolje cijeniti prema onome što je učinio nakon što se odrekao zla, nego prema onome što je radio dok je u zlu sudjelovao. I šta mislite da su radili svi ti od "države" podmireni kadrovi, koji danas sjede u sudovima i ministarstvima, direktoruju televizijama i određuju šta je pravedno, a šta nije? I gdje su bili svi ti davidovići, barašini, perići, lalovićke, đoge, sav taj socijalni talog kojeg, definitivno ne fali u pravosuđu, medijima, ekonomiji i s ove strane entitetske linije? Borili su se za pravdu? Spašavali ljude? Kritizirali Radovana Karadžića i njegovu politiku? Pokušavali snagom argumenata spriječiti genocid i etničko čišćenje?

Ne. Oni su iz redova šutljive većine prešli u red povlaštene manjine. I u tom poretku stvari, Slobodan Vasković u odnosu na njih ima superiornu poziciju. Jer je, nakon što je učestvovao u zlu, ipak učinio nešto dobro.

Ostali nisu učinili, uglavnom, ništa. Ali su uvijek spremni popljuvati nekoga ko jeste. U takvoj situaciji, zaista, nije teško izabrati stranu.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: