Selo gori, a baba se češlja

No, nije tužno samo na selu. Taj je mentalitet dominantan i u gradovima, samo u nešto pervertiranijem obliku. Kako drugačije tretirati, recimo, pisanje Fatmira Alispahića nego kao govor kakvog seoskog zaošiljana, kojeg priroda nije obdarila velikom pameću, ali je prepoznao svojih pet minuta i u posvemašnjoj duhovnoj i materijalnoj bijedi huška ljude jedne na druge. Ovaj put zove da se istrijebe pederi. Muka je to sve gledati i čitati, i zato sam i bježao od vijesti, ali od sudbine je nemoguće uteći.

To je na svojoj koži osjetio i Zija Dizdarević, novinar Oslobođenja s višedecenijskim stažom kojem je zbog teksta "Smutnje profesora Hafizovića" uručen otkaz. Taj tekst je bio reakcija na ono što je Rešid Hafizović rekao i napisao povodom izlaska Univerzitetskog informativnog glasnika. To što je akademik, uvažen u svijetu teozofije i religijskih pitanja, tom prilikom iznio je ksenofobično i uglavnom netačno, ali nije predmet ovog teksta. Ustvari, potpuno je nebitno zbog kojeg teksta je Zija Dizdarević dobio otkaz. On je sebi potpisao sudbinu onog trenutka kad se (polu)javno drznuo pobuniti protiv ponižavajućeg tretmana novinara Oslobođenja, nakon što su većinski vlasnici na mjesto glavne urednice postavili živopisnu i konstantnu pojavu, Vildanu Selimbegović. O analogiji te pojave s jednom pojavom u morskim dubinama još ćemo malo na kraju.

Da bi još neke stvari bile jasne, valja reći da niti Zija Dizdarević spada u lične favorite kad je riječ o novinskim piscima (kako do kraja ozbiljno shvatiti nekoga ko 2011. koristi izraz ‘kleronacionalisti’), niti mislim da je u konkretnom tekstu iz najbolje perspektive osporio Hafizovićeve "teze". Stvar ukusa. No, ono što mu je učinjeno, nakon punoljetnog radnog staža u Oslobođenju, i s obzirom da mu je do penzije preostalo nešto malo vremena je - svinjski.

Ni opomene, ni ukora, ni disciplinskog postupka, ni odbijanja od plaće. Ničega. Samo otkaz. Tako to rade "velike i jake" korporacije.

Sprega jada i čemera

Prolazeći prije tri godine kroz nešto slično kroz šta danas prolazi Zija Dizdarević (bože, kakvom sam to osobnom dramom smatrao, a koliko je ispalo bolje tako, i koliko je sad to sve skupa nebitno) bio sam prinuđen shvatiti da novinarstvo ovdje postoji samo u onoj mjeri u kojoj ste spremni slušati naredbe odozgo.

Struktura današnje medijske scene je takva da ćete raditi i dobijati reklame i da će vam novine izlaziti, isključivo ukoliko se između centara političke moći i vlasničke strukture potpiše pakt o nepostavljanju suštinskih pitanja vezanih za društvo.

Jer, da nije tako, većinski vlasnici Oslobođenja morali bi odgovarati na neugodna pitanja "svojih" novinara: zašto su njihovi radnici potplaćeni, zašto firme koje su pokupovali ne daju odgovarajuće rezultate, na koji način su postigli dogovor sa strankama na vlasti o izbjegavanju poreske i finansijske kontrole!?

Novinari su, inače, ljubopitljiv svijet pa bi bilo mjesta za još neka pitanja: naprimjer, zašto su iz novinarske profesije izašle desetine vrijednih i kvalitetnih ljudi? Ili zašto ionako male plaće u Oslobođenju dobijaju u bonovima koje mogu potrošiti u trgovačkim centrima istog vlasnika?

Komentatorska regresija i život ribe-pilota

Onaj, odnosno Ona, a najtačnije Ono što je dalo otkaz novinaru Dizdareviću je prešutni sluganski ugovor između tajkuna, vlasti i uredničkog kadra (ovaj put utjelotvorenoj u jednoj osobi), koji sistemom unutarnje (samo)cenzure čisti, da se vratimo, "seoskoj" terminologiji s početka teksta - "žito od kukolja". U tom smislu u Oslobođenju je napravljen "rez". Glavni komentatori postali su profesori FIN-a koji su svojevremeno pokazali neposlušnost prema reisu Ceriću. I bez obzira što se tu i tamo među tim autorskim teozofskim napisima pronađe i pokoji zanimljiv tekst, nivo regresije (pa i amaterizma) u tim radovima je više nego očigledan.

Tako je Oslobođenje konačno opisalo puni krug: od komunističkog, isključivo jednopartijskog glasila, do koalicijskog biltena nakrcanog "mišljenjima" disidentskog dijela Islamske zajednice.

Jer, kad se nema uvid u problematiku društva (a zabrinutost se, ipak, mora odglumiti) niti hrabrosti da se zbog mrve općeg dobra eventualno riskira vlastita pozicija traži se "utočište". Ovog puta u tobožnjem sakralnom, gdje se još uvijek nalazi najveći broj varalica.

Da je tako potvrđuje i raspored novinarskog kadra u društvu. Pokušajte se sjetiti gdje danas rade novinari koji su najviše obećavali u devedesetim godinama prošlog stoljeća: eno ih u bankama, ministarstvima, službuju u međunarodnim organizacijama, vode neke svoje male PR firme za presipanje šupljeg u prazno… Ima ih svugdje osim u novinarskim redakcijama.

U filmu "Kum", besmrtnom remek-djelu Maria Puza i Francisa Forda Coppole, ima veliki broj nezaboravnih rečenica, ali jedna suštinski pogađa duh ovog vremena. Nekako je skrivena između svih tih velikih riječi, izgovara je Vito Corleone, a glasi:

"Najviše me muči to što se ljudi ponašaju tako da što im je život gori, spremni su se više poniziti da bi ga sačuvali."

Ali, dugo već ne brinem: kod nas je tako. Što kaže naslov one pseudoseoske serije na RTS-u "Selo gori, a baba se češlja."

Mogao bih vam pričati o tome kako je novinarstvo ozbiljan, odgovoran i human posao. Ali ne moram. Ali, dozvolite da kažem šta sam naučio o životu morskih riba, za to kratko vrijeme dok nisam čitao vijesti iz domaje.

U moru, naime, živi Fanfan (Naucrates ductor) i jedna je od rijetkih riba koja obitava tamo gdje je povedu velike ribe - ajkule, morski psi, mante, ponekad i delfini. Zbog toga je mnogi zovu i riba - pilot. Te ribe rijetko žive odvojeno od pratećeg objekta. One se hrane ostacima hrane, nametnicima, izmetom, ali njena osnovna hrana su ribe. Svaka velika riba je dočeka s veseljem. Najveći predatori koji bi se sa užitkom mogli osladiti njome, ipak je puste da pliva iza njih, jer će zauzvrat dobiti tretman čišćenja od nametnika.

Morski psi se nikada ne osvrću za riba-pilotom, jer znaju da ona besprijekorno radi svoj "posao". Niti primijete da ih je napustila kad više ne može pratiti ritam predatora. Ostale ribe će se posakrivati i neće ništa reći, jer ribe šute. I nijedna se neće sjećati zašto je novinar Zija Dizdarević dobio otkaz. Od ribe-pilota.