Selma, Šejla i Salan ukopavaju djedove koje nikada nisu vidjeli

Salan je, kao jedini muškarac, dočekao tabute svojih djedova koji su nakon ekshumacija iz masovnih grobnica i identifikacije DNK metodom premješteni u Memorijalni centar Potočari-Srebrenica.

"Tužno je što nikad nisam imao priliku da upoznam i vidim bar jednog svog djeda. Ja sam još dijete, ali sam svjestan da su moji djedovi i ostala mnogobrojna rodbina, ubijeni bez ikakvog razloga i samo zato što su bili muslimani", govori Salan za agenciju Anadolija i ističe kako je ubjeđen da bi djedovi bili sretni svojim unucima. "Bili bi zadovoljni kad bi vidjeli da smo odlični učenici, da slušamo roditelje i činimo dobra djela. Često puta kad idem u lov prisjetim se svojih djedova, jer su i jedan i drugi bili lovci, i čini me sretnim da sam nastavio njihovim putem".

Sve troje Mandžića su učenici za primjer, a Šejla kaže da svoj uspjeh poklanja djedovima.

"Često poželim da me djedovi mogu vidjeti kako nižem dobre rezultate u školi. Ali fale mi strašno. Želim i ja nekoga zvati djedom, igrati se s njima, uživati. Mi smo genocid u Srebrenici preživjeli na svoj način i odrasli se varaju ako misle da djeca ne osjećaju svu bol zbog gubitka voljenih osoba", ističe Šejla.

Selmi je život bez djedova posebno težak za bajrame i druge praznike kad poželi nekog poljubiti u ruku. "Nemamo nijednog djeda, a ostala nam je samo jedna nena. Ne želimo nikome da svoje djedove upozna na mezarju", poručuje Selma, najstarija od troje djece iz porodice Mandžić koji će u mezarju Memorijalnog centra danas ukopati svoje djedove.