Sead Bašić, dežurni ljekar 5. februara 1994: Markale su jedan od najvećih ožiljaka koje nosim iz rata

Improvizovane ambulante su bile udaljene od grada jer su na taj način smanjivali stopu smrtnosti, jer je trebalo vremena da bi se pacijent prevezao do neke bolnice.

"Onda, kada nismo bili tu, mislim da sve kolege koje su radile sa mnom, radili smo na svojim radnim mjestima u bolnicama", kazao je Bašić. Ranjenike su smještali na različitim mjestima, gdje god je bilo mjesta za njih. Pritom su, naglasio je Bašić, pazili da pacijenti, koliko-toliko budu sigurni.

U vrijeme eksplozije granate na pijaci Markale, dr. Bašić se zatekao u dežuri u bolnici.

"Bio sam u bolnici tog dana. Normalno smo radili. Oko podneva čulo se nekoliko granata. Nakon dvije godine rata, kada bi se čulo samo nekoliko eksplozija granata, odmah bismo počeli strepiti, jer znali smo da je to najopasnije. Ljudi su morali živjeti u Sarajevu, morali otići po vodu, da donesu drva... I kada padnu te iznenadne granate, onda je bilo najviše mrtvih i ranjenih. Vrlo brzo nakon toga, čule su se sirene, auta, vrisak, plač, deranje, jedan opšti haos", prisjetio se Bašić.

Nedugo nakon eksplozija, prvi automobili sa ranjenicima su počeli pristizati u bolnički Urgentni centar: "U tom trenutku sam vidio razne aute, vidio sam u gepeku nekadašnjeg 'stojadina' dva-tri ranjenika. Zapamtio sam i da iz tog gepeka visi ranjena noga, sa prelomom kosti, curi krv... Ljudi izvlače te ranjenike. Primijetio sam i jedan stari kombi, nisam ni znao da se to još može voziti, ljudi u dekama iznose ranjenike, svi pomažu... Mi smo se odmah morali organizovati", prisjetio se Bašić.

On je bio zadužen za trijažu ranjenih, a to nije ni malo lak posao.

"Kod dolaska je već dvoje ljudi bilo mrtvo. Zatim dvoje ili troje je također došlo u vrlo teškom stanju i vrlo brzo su preminuli", kazao je Bašić.

U razgovoru dr. Bašić prisjetio se i dva slučaja tog 5. februara 1994. godine koja su mu ostala duboko urezana u sjećanje.

Cijeli dan i noć operirali ranjene

"Ušao sam u prostoriju i vidio ženu koja u desnoj ruci drži telefon, a iz lijeve ruke se cijedi krv i lijeva podlaktica je gotovo do pola presječena. Pitao sam je šta radi, a ona je kazala da mora javiti kući da je živa. To je nevjerovatno. Drugi slučaj su dva ranjenika koja su ležala na podu u hodniku, i jedan jako jauče, a drugi je miran. Iz iskustva sam znao da bi možda prvo trebalo pomoći ovom koji je tih, jer je možda u šoku. Prišao sam mu i pitao gdje je ranjen na šta je on odgovorio da će biti dobro, da pomognem čovjeku do njega, jer njega jako boli. Vidite kakva je to bila solidarnost", istakao je Bašić.

Nakon što su zbrinuli sve ranjenike, otvorili sve operacione sale koje su mogli otvoriti, iz kojih je sutradan u ranim jutarnjim satima izašao i, kako je kazao, nije znao gdje će.

"Toliko sam bio prazan, emotivno istrošen... Imao sam tijelo koje je hodalo, ali nisam imao nikakav osjećaj, samo praznina u dnu duše. Razmišljao sam zašto nam to treba, zašto ti ljudi, zašto dijete koje je samo prolazilo pored tog mjesta... Nisam mogao ništa sebi da objasnim. To je osjećanje koje ni dan-danas ne mogu sebi da objasnim. U tom trenutku samo razmišljate kako da pomognete ljudima", naglasio je Bašić.

Tog dana je u tadašnju Vojnu bolnicu bolnicu dovezeno više od 60 ranjenih ljudi, a od tog broja je bitku za život izgubilo oko petero.

"U Sarajevu tada nisu radila sredstva javnog prevoza, ali kada smo ujutro sve sumirali i okrenuli se oko sebe, vidjeli smo da su došli svi ljekari, specijalisti, medicinske sestre, vozači... Nikoga nije trebalo zvati. Svi smo bili tu. Kada smo ujutro pili nešto poput kafe, svi smo bili mirni i svako je bio zadubljen u svoje misli. Tek nakon par dana smo mogli trezvenije razgovarati", prisjetio se Bašić za Sarajevo kobnog dana od prije 22 godine.Prvi od dva masakra na pijaci Markale, u samom centru Sarajeva, dogodio se 5. februara 1994. godine oko podneva, kada je minobacački projektil kalibra 120 milimetara, ispaljen sa položaja Vojske Republike Srpske na području sela Mrkovići, pao na prepunu gradsku pijacu.

Najprometnija sarajevska pijaca Markale i tokom rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. bila je jedno od mjesta opskrbe te prilika za snabdijevanje stanovnika opkoljenog grada. Na tom mjestu se obavljala trgovina prehrambenim proizvodima i svim onim što je na bilo koji način moglo poslužiti građanima Sarajeva da prežive teške ratne dane, uključujući i razmjenu informacija.

Markale su tokom dana opsade Sarajeva bile i mjesto susreta prijatelja te mjesto stvaranja novih i obnavljanja starih poznanstava.

Nakon rata, 5. februar, proglašen je Danom sjećanja na sve poginule građane Sarajeva u periodu 1992.-1995.

Na današnji dan prije 22 godine, na Markalama su ubijeni: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, lbro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Rizvo Sabit, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.