{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Schwartz: Kakva budućnost čeka slomljeno bh. društvo?

F
1.6.2012. u 13:19
5
0
Schwartz: Kakva budućnost čeka slomljeno bh. društvo?
5
Schwartz: Kakva budućnost čeka slomljeno bh. društvo?
Foto: Arhiv/Klix.ba
Bosna i Hercegovina i njen glavni grad Sarajevo su nekad predstavljali zavidan primjer multietničke i multireligijske zajednice. Međutim, ta paradigma mirnog, uzajamnog poštovanja među vjernicima i nevjernicima nakon Titovog jugoslavenskog komunizma je prekinuta i vjerovatno nikad neće biti vraćena, piše u svom tekstu na portalu Huffington Post Stephen Schwartz, izvršni direktor Centra za islamski pluralizam.
Nezavisna BiH, koja je mogla biti evropsko sastajalište svih religija i interesa, intelektualna i komercijalna, nakon komunizma je nestala prije nego se to moglo realizirati.

Ako se u kojem slučaju vrati to će biti čudo, odgovor na molitve nevinih ljudi.

Sarajevo i Bosna i Hercegovina u prijeratnom periodu su bili mjesto za kulturni razvoj između moćnih rivala dviju strana. Tu se moglo pobjeći od napetog, ali zvanično potisnutog nacionalizma Hrvata prema Zapadu sa njihovom jugoslavenskom "republikom" i dominacijom Srba prema Istoku. Srbija je dominirala Jugoslavijom između Prvog i Drugog svjetskog rata i nakon uspostave komunizma pod komandom maršala Josipa Broza Tita 1945.

Pola miliona stanovnika Sarajeva, prema posljednjem jugoslavenskom popisu stanovništva provedenom tokom raspada te bivše zemlje 1991., uključivao je 49 posto Muslimana, 30 posto pravoslavnih Srba i 6,6 posto katolika Hrvata. Ostatak su činile kategorije "Jugosloveni" bez naznake etničke pripadnosti i "ostali".

Ali, stanovnici Sarajeva su se vjenčavali bez obzira na etničku pripadnost, slavili tradicionalne praznike jedni drugih, jeli domaću hranu, čitali literaturu i slušali muziku svojih susjeda.

Susjedstva su se miješala. U glavnom gradu BiH, drugim gradovima i brojnim selima, džamije, katoličke i pravoslavne crkve i sinangoge (kojih većinom nema nakon uništenja bosanskog jevrejstva u holokaustu) su stajali jedni do drugih. Mnogi stanovnici bivše Jugoslavije i stranci su bili zapanjeni kada je međureligijska dobra volja po kojoj su BiH i Sarajevo bili poznati bila izvrnuta tako brzo i katastrofalno 1992.

Međutim, sama religija nije imala veze s ratom u Bosni. Kao i u drugim sličnim sukobima, vjera je bila izgovor za takmičenje između etničkih i političkih interesa. Mnoge nacionalističke tradicije i retorike su bile potopljene ili potisnute pod Titovom vladavinom uime "socijalističkog bratstva i jedinstva".

Kada je ovaj model izgubljen, sukobi su bili više potaknuti željom za kontroliranjem teritorije nego izgovorima koji se temelje na religijskim razlikama ili uvredama u prošlim ratovima i osvajanjima.

- Da naglasim, rat u BiH je bio o religiji koliko je holokaust o teološkim razlikama između kršćana i Jevreja. U oba slučaja, različiti religijski identiteti su bili alat koji su koristili proždrljivi i zli demagozi da bi opravdali ubistva, naglašava Schwartz.

Tako su njemački Jevreji bili identificirani kao dio navodnog štetnog "međunarodnog jevrejstva", tako i bosanski muslimani, koji su prvenstveno bili Bosanci i čiji su izražaji islama bili i jesu samo njihovi, označeni su kao "Turci" i "islamski fundamentalisti" koji žele "ponovno islamizirati" zemlju.

Obje tvrdnje su bile laži. Evropski jevrejski život, koji je bio uništen, se iznova rodio. Muslimanska Bosna, spašena od zapadnih sila, ostala je osiromašena gdje su muslimani sada predmet upitnog interesa ne samo Srba i Hrvata već i fundamentalista finansiranih od Arapa i u zadnje vrijeme turskih islamista.

U stvarnosti, bosanski islam nije turski i uvijek se kulturološki razlikovao od islamskog globalnog društva ili nacije. Nekolicina Turaka, osim guvernera i zemljovlasnika, kolonizirali su Bosnu.

Danas u Bosni nema turskih tragova, ali ima malo društvo Jevreja sefarda čiji su preci došli u zemlju nakon što su bili izbačeni iz kršćanske Španije i spaseni od Osmanlija koji su naselili Sefarde u urbanim centrima svog carstva.

Rat u BiH je završio 1995. kada je američki predsjednik Bill Clinton intervenirao da bi uspostavio Dejtonski sporazum. BiH je stabilizirana dok su fundamentalni aspekti ratne situacije iz 1992. još trajali.

U maju, prije 20 godina, jugoslavenski general Ratko Mladić, srpski ultranacionalist, prebačen je u Sarajevo, glavni grad BiH. Prije toga je zapovijedao Kninskom korpusu, koji je djelovao unutar enklava uspostavljenih unutar Hrvatske okupiranih od Srba uinat kasnijoj deklaraciji nezavisnosti zemlje 1991. Bombardovanje i pucanje snajperima na civile Sarajeva s položaja srpskih snaga s planina koje okružuju grad je počelo ubrzo nakon deklaracije nezavisnosti BiH od Jugoslavije, podržane od bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata koji su činili 65 posto stanovništva u martu 1992. godine.

Mladić, koji je pronađen i uhapšen u Srbiji prije godinu dana, trenutno je u Međunarodnom sudu u Haagu, gdje je optužen za genocid i druge zločine protiv čovječnosti. Postupak koji je počeo 16. maja bio je odgođen za 21. maj jer tužitelj nije uspio dostaviti kompletan obiman dokazni materijal za odbranu.

Mladić će vjerovatno biti proglašen krivim i dobiti dugogodišnju osudu (Sud u Haagu ne izriče smrtnu kaznu). Tužitelj će pozvati 150 svjedoka i prezentirati pisane izjave oko 250 svjedoka. Svjedočenja će uključivati djela po kojima je Mladić najviše ozloglašen: masakr oko 8.000 Bošnjaka, muškaraca i dječaka u "sigurnoj zoni" Ujedinjenih naroda oko Srebrenice 1995.

U međuvremenu, Tomislav Nikolić je izabran za predsjednika Srbije 20. maja. Nikolić je bivši pristaša Srpske radikalne stranke pod vodstvom Vojislava Šešelja. Šešelj je optuženik u Haagu uz Mladića: Šešelj je bio vođa najekstremnije političke grupe koja je podržavala pokojnog srpskog diktatora Slobodana Miloševića u nizu napada na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i u periodu 1998./99. Kosovo.

Kosovo je 2008. proglasilo svoju punu nezavisnost od Srbije nakon što je teritorija rukovođena od Ujedinjenih naroda devet godina.

Prije kandidature za predsjednika Srbije, Nikolić je redefinirao sebe kao "progresivnog čovjeka", željnog srbijanske integracije u evropsko društvo. Međutim, na Kosovu Nikolić nije pokazao znakove promjene: on i srbijanska vlada insistiraju da Kosovo ostane vlasništvo Srbije.

Podjela Bosne i Hercegovine na Republiku Srpsku i Federaciju Bošnjaka i Hrvata je ustanovljena Dejtonom. Pravda je zakasnjela, iako su Mladić i njegove okrutne kolege u Haagu. Onaj koji ide linijom težeg otpora na Kosovu je na vlasti u Srbiji. Društvo koje je nekad važilo za mir i uzajamno poštivanje je zasada oslobođeno od neprekidnog kolektivnog nasilja, ali je također lišeno svog naslijeđa interkomunalne saradnje. Kakav napredak je onda napravljen za obične ljude Bosne i Hercegovine tokom 17 godina nakon Dejtona?, zaključuje Schwartz svoj tekst.

Komentari (0)
Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: