Sarajevo je sada živahan kulturni centar Bosne i Hercegovine i jedino poneki zaostali šrapnel ili oštećena kuća podsjećaju na nedavnu historiju. Ovaj je grad bio pod opsadom puna 43 mjeseca, od aprila 1992. do decembra 1995. godine, tokom koje je od snajperskih hitaca i teških granatiranja ubijeno oko 12.000 njegovih stanovnika. Jedini način da se izađe iz grada ili uđe u njega bio je tunel izgrađen ispod aerodroma. Kroz njega je prolazilo sve – od hrane do političara.
Kuća, ispod koje je bio ulaz u tunel, sada je muzej. Edis Kolar, nekadašnji vojnik Armije BiH, koji je vlasnik te kuće, kaže da Sarajlije žele imati život koji nije vezan za rat: "Kada ljudi dođu vidjeti tunel, primjećujem da se žele pomaknuti od ratnih dana za koje misle da im je mjesto u historiji i muzejima. Problem je u tome što nam političari ne dopuštaju da zaboravimo rat.“
Daytonski mirovni sporazum, koji je potpisan pod pokroviteljskom Sjedinjenih Američkih Država, okupio je bošnjačke, hrvatske i srpske čelnike. Bosanskohercegovački političari se slažu da je mirovni sporazum bio uspjeh, jer je donio mir i stabilnost na Balkan. Mnogi analitičari smatraju da je donio i - podjelu.
Nekadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić sudjelovao je na mirovnim pregovorima u Daytonu. Kaže da je to što su bosanski Srbi dobili autonomno područje nagrada za etničko čišćenje koje su proveli. "Ono što sada imamo jest pokušaj legalizacije onoga što se ovdje dogodilo, pokušaj stavljanja međunarodnog pečata na sadašnju situaciju kao da je sve u redu. Miloševićev projekt je kompletiran u vrijeme kada razgovaramo.“
Krešimir Zubak je također bio u Daytonu, kao jedan od predstavnika bh. Hrvata. Slaže se da o etničkim podjelama treba razgovarati: "Ciljevi koje su različite strane imale 1992. godine, nakon što nisu riješeni silom, sada se pokušavaju postići političkim sredstvima.“
Bosanski Srbin Slavko Jovičić zastupnik je u bh. parlamentu. Kaže kako nema govora da će Srbi odustati od Republike Srpske u korist centralizirane države. "Ono što se nikada ne može dogoditi u Bosni i Hercegovini jeste dominacija jedne etničke grupe nad drugima. Mi kažemo da bez RS-a ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine.“
Političke razlike imaju odraza i u obrazovnom sistemu zemlje u kojoj postoje odvojene škole i razredi s učenicima određene nacionalnosti koji imaju različite nastavne planove. U Mostaru, gdje su se vodile neke od najžešćih bitaka tokom rata, Bošnjaci, Srbi i Hrvati zajednički pohađaju univerzitet United World College.
Magdalena Vidović, Hrvatica, smatra da "će se situacija promijeniti, možda još u ovoj generaciji", a Đorđe Modraković, student srpske nacionalnosti, kaže: "Mi smo nova generacija koja bi definitivno trebala voditi prema nečemu boljem." Alen Bukvić, Bošnjak, dodaje kako je "to proces za koji će trebati vremena."
Mostar je čuven po svome Starom mostu, koji je spajao dvije obale Neretve 400 godina, prije nego je srušen u ratu. Rušenje tog mosta simbolizira okrutnu ratnu destrukciju. Obnova Starog mosta, iz 2004. godine, pokazala je da su mnogi fizički vidljivi ožiljci iz rata zaliječeni, ali ostali su brojni politički i mentalni ožiljci.
Većina političara se slaže da bi Bosna i Hercegovina trebala imati budućnost u Evropskoj uniji. Budućnost, kažu analitičari, ovisi o tome hoće li građani ove zemlje moći prevladati sukobe iz prošlosti.
Helem Nejse predstavio četvrti album: 15 novih pjesama s cijelim spektrom muzičkih žanrova
