{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Sanija, majka Suade Dilberović: I sad kad zašutim čujem je kako govori o Sarajevu

6.4.2015. u 20:29
1.853
Sanija, majka Suade Dilberović: I sad kad zašutim čujem je kako govori o Sarajevu
1.853
Sanija, majka Suade Dilberović: I sad kad zašutim čujem je kako govori o Sarajevu
Na današnji dan navršile su se 23 godine otkako je u Sarajevu, na tadašnjem Vrbanja mostu, ugašen mladi život Suade Dilberović, tadašnje studentice medicine i prve civilne žrtve u Sarajevu.
Suada Dilberović rođena je u Dubrovniku u maju 1968. Njen otac Atif porijeklom je iz Gacka, ali su njegovi preci iz Gacka otišli prema Dubrovniku još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije.

Atif je u Dubrovniku upoznao i Saniju, ili Sanu kako ju je odmilja zvao. U tom gradu Sanija je rodila i njihovo troje djece, njihove tri kćerkice, od kojih je najstarija bila Suada.

Danas su i Sanija i Atif u penziji, žive u Dubrovniku, ali često navrate i do Sarajeva. Atif, što od bolesti, što od tuge koja se kao vulkan iznova budi svake godine s proljeća, ne može razgovarati.

Bol koja nikad ne prolazi



“Leži. Ne može pričati, a ne bih mu ni dala jer se bojim da bi ga moglo dotući”, kaže nam Sanija. Ni njoj nije lako, nakon prve rečenice počinje plakati, ali insistira da nastavimo. Kamen sa srca pasti neće, ali želi da govori o Suadi. “Ja to, bolan, zbog nje, hoću da zna svijet kakva je to cura bila”, počinje Sanija.

A Suada je bila, veli Sanija, baš onakva kakvu je pamte svi koji su je makar i na jedan jedini trenutak upoznali. “Rođena je ovdje u Dubrovniku, tu je išla u osnovnu i srednju školu. U slobodno vrijeme išla je u muzičku školu i u mekteb. Ja ne znam da je ona igdje išla a da tu nisu bile sve suhe petice. Bila je onako vesela, ali nije bila neozbiljna”, kaže Sanija.

Iako kažu da vrijeme liječi i najteže rane i skida teret s duše, Sanija nas uvjerava da nije tako. “Nećete vjerovati, evo prošle su 23 godine, a sinoć sam rekla kao da je prvi dan. Bilo je ranijih godina kad mi je bilo lakše, ali mi je danas doista teško, teže nego ijedne godine prije. Ne znam zašto, možda su mi prije unučad bila manja pa bih se svakog aprila zabavila oko njih i tako ugasila plamen bola. Ama kao da sad imam više vremena da mislim šta bi bilo kad bi bilo, šta bi bilo da nije bilo”, priča Sanija.

Dilberovići su bili složna i sretna porodica, skup posvećenih i marljivih. “Često se zapitam zašto baš mi? Ali hvala Bogu, uvijek nakon te misli sjetim se da postoji On i da je iznad nas i naših želja. Ono što je sigurno jeste da bol ostaje”, kaže Sanija.

"Da znaš da mi je teško"



I Suadine sestre studirale su medicinu. Danas je jedna od njih je specijalizantica radiologije u Dubrovačkoj bolnici, dok je najmlađa napustila studij i danas živi na Novom Zelandu. Raštrkani na sve strane, okuplja ih april. Nekada se okupe, nekad se samo čuju telefonom.

Iako ne voli govoriti o tome “šta bi bilo kad bi bilo”, Sanija je sigurna da bi Suada, da je preživjela april i rat, bila pedijatrica. “Njoj je više pristajao neki socijalni rad nego medicina. Ma ne mogu ja tebi sad opisati kako je ona voljela djecu i kako je umjela s njima”, veli Sanija.

A Senija, evo već 23 godine, kako sama kaže, snagu pronalazi u mužu, kćerkama, unučadima, ali ponajviše u vjeri. “Oduvijek sam vjerovala. Shvatala sam i shvatam i danas da je to Božije određenje i tako se utješim. Ali da mi je teško, vala mi je teško, da znaš”, kaže Sanija.

Suadino srce ostalo je u Sarajevu i Dubrovniku



A priča o Dilberovićima doista je tužna. Još 1991. napadnut je Suadin rodni grad, njen Dubrovnik koji je mnogo voljela i u koji se namjeravala vratiti. Zbog napada na Dubrovnik Suadini roditelji su izbjegli iz svoje kuće. Atif i Sanija u Dubrovniku, pod granatama i u izbjeglištvu, gledali su kako se rat prelijeva iz Hrvatske u Bosnu.

“A tamo, u Bosni, u njenom srcu naša tri sunca”, nastavlja Sanija. Sanija i Atif su vijest o smrti svoje Suade i saznali u izbjeglištvu. “O svemu ću ti pričati, samo ne mogu o tom danu. Ne mogu, i nemoj...”, kaže Sanija kroz suze.

Iako je voljela Dubrovnik, Suadi, ali i cijeloj porodici Dilberović, Sarajevo je bilo priraslo srcu. “Evo, i sad kad zašutim čujem kako mi Suada govori o Sarajevu, o tome što je ona nazivala 'sarajevskom rajom', nekoj toplini ljudi i bliskosti”, kaže Sanija.

Dilberovići su u Sarajevu bili kupili i mali stan gdje bi njihove kćerke mogle živjeti tokom studija da se “ne potucaju po tuđim kućama”. Tu bi im dolazili, zajedno bi provodili praznike, radovali se svakom zajedničkom trenutku.

I danas Sanija i Atif navrate do Sarajeva. Sanija se ljutne kad je priupitate dolazi li u ovaj grad. “Kako ne bih, ja volim taj grad. A iznad svega, u tom gradu živi jedna moja kćerka i vječno počiva druga. Kad god dođemo, dođemo kod obje njih”, kaže Sanija.

"Nadam se da me nikad nećete razumjeti"



Danas se most na kojem je Suada izdahnula zove “Most Suade i Olge”. Dilberovići kažu da ponekad, ali samo ponekad, smognu snage da odu i na taj most. “Češće odemo do mezara”, plačnim glasom objašnjava Sanija.

Od dvije preživjele kćerke Sanija ima petero unučadi. “Ih, sad su to momci i cure”, kaže Sanija. Nijedno unuče nije ponijelo Suadino ime. “Govorili su, ali niko od nas nije mogao. Mene, ali i Atifa i sve nas, presječe kad samo i čujemo da se neko zove Suada. Nekako bismo voljeli, a opet to bi nam bilo toliko teško da bi nas ubilo”, dodaje Sanija.

Na kraju, kaže da zaboravimo sve što nam je govorila o njenoj boli za izgubljenom kćerkom. Boli je, ali se nada da je nikad niko neće razumjeti. “Znate, samo onaj ko je izgubio dijete može razumjeti mene ili bilo koju drugu majku koja je izgubila svoje sunce. A nek me boli, samo ne daj Bože da me iko razumije jer bi to značilo da je i on izgubio svoje sunce”, kaže na kraju Sanija.

A na mjestu gdje je zauvijek ugasnulo njeno sunce zlatnim slovima ispisan je stih: "Kap moje krvi poteče, i Bosna ne presuši".

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: