Jedino čega se sjećam iz ovog perioda i godina iza njega, sve tamo do početka kraja, jesu vijesti, floskule, parole, stihovi, pjesme, filmovi i likovi iz filmova koji su nas od djetinjstva učili o pravim vrijednostima (ili onim za koje je to društvo i režim držalo da su prave) i načinu kako svijet funkcioniše. Učili su nas da smo svi jednaki, da su partizani zapravo nepobjedivi, te da volimo svoju zemlju od Vardara pa do Triglava, bez obzira na narode (i narodnosti) i njihov raspored između ove rijeke i planine. Propaganda je radila besprijekorno (čak mislim i suma summarum vrlo pozitivno), a ovo zadnje jedna je od (mnogih) vrijednosti koje sigurno nedostaju u našem društvu i zemlji.
S druge strane, ono što mi je ostalo usječeno u pamćenje, pa evo i nakon dvije decenije ispunjene prljavom tranzicijom, upoznavanjem i prihvatanjem kvazi-kapitalizma, te pratećih društvenih i moralnih, rekao bih više natuknica nego vrijednosti i pravila, jeste pojam "unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ - mistične i nepredvidive sile, skoro pa sekte, koja nikada ne miruje i prijeti da svojim mračnim aktivnostima uništi sve ono što su generacije (na čelu sa Maršalom) stvorile. I pored silnih obavještajnih agencija (imena sam im zaboravio), špijuna i obavještajaca, OZNA-e (koja sve „dozna“) nekako se ne sjećam da sam ikada čuo ko su zapravo ti mrski vanjski, a pogotovo ko su, zaboga, ti unutrašnji neprijatelji(!?). Službe su radile, zatvori su se punili, Goli Otok također, a nikad nisam saznao kako da prepoznam tog unutrašnjeg neprijatelja pa da odmah javim i prijavim miliciji, agenciji, Maršalu i na taj način pomognem svojoj zemlji.
Pored toga što je teza "unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja“ bila odličan način održavanja napetosti, strahovlade, te opravdanje za privođenje koga si htio, mislim da je u osnovi bila reakcija na trajno obilježje možda balkanskog, a sa pouzdanjem tvrdim bosanskog (i hercegovačkog), krajnje nezdravog i u konačnici i kako god okreneš, za nas sviju pogubnog mentaliteta i načina razmišljanja.
Ne znajući da li je zaista istinita, jedna priča mi je dugo vremena služila kao (ponosni) primjer našeg sarajevskog, a rekao bih i bosanskohercegovačkog, duha i mentaliteta. Ukratko, priča govori o tome kako je čaršija kod nas takva da je i Ivi Andriću, nakon što je postao dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961.godine, u prolazu gradom dobacivala sa podsmjehom: "Pisac, napiše li se šta?“. Naše je etno-lokalno obilježje a i nacionalni ponos i dika da, ko biva, ne priznajemo zvijezde, čak štaviše da ne priznajemo nikakav uspjeh, makar on i bio zvjezdani, međunarodni ili globalni kakav je u slučaju Ive Andrića, ali i mnogih drugih Bosanaca i Hercegovaca koji su uspjeli u svojim karijerama i koji mogu poslužiti za primjer bilo kome u bilo kojem kraju ove planete.
Taj isti mentalitet i stav, dugo je bio i dio mene, te sam tu istu priču prepričavao sa nekom notom ponosa, što smo, baš eto mi, nekako drugačiji, pa skoro i bolji, što, eto baš mi, ne priznajemo ni zvijezde, niti uspjeh generalno. Ko god šta da uradi ili postigne, znaš ili čuo si nešto o njemu (istinito ili ne zapravo manje je bitno) što taj isti uspjeh, koliko god on mali ili veliki bio, jednostavno stavlja u drugu perspektivu - naravno onu nipodaštavajuću. I tako smo sami sebi dovoljni, sami sobom zadovoljni što niko nije ništa napravio, i ako jeste, mi to ne priznajemo. I to ne samo da ne priznajemo, nego osporavamo i omalovažavamo javno ili privatno, a ako imamo prilike onda negdje i sabotiramo. Čudnim smo nekim genom programirani da tuđi uspjeh automatski mora značiti naš neuspjeh i poraz. Ali, zašto bi bio?
Derivat tog stava prisutan je u cijelom društvu, ali i poslovnom svijetu i privredi, svakoj pojedinačnoj industriji i grani kojoj hronično nedostaje projekata i ideja koje bi sigurno mogle donijeti više zarade, nova radna mjesta ili na kraju, i ako ništa drugo, nešto novo, što će kada tada imati neki pozitivan efekat za sve učesnike, ali i okolinu. Upravo zbog takvog mentaliteta i stava, ljudima u Bosni i Hercegovini nedostaje udruživanja i zajedničkih projekata, te izlaženja u susret jednih drugima od čega će sigurno svima, kroz određeni vremenski period ili u konačnici, biti bolje nego što je bilo prije. Ljudima izgleda nedostaje prave perspektive i logike, koja nalaže da ako je nekome u tvom okruženju bolje, to sigurno može značiti da i tebi(meni) može biti bolje.
U iskonsku filantropiju ne vjerujem. Vjerujem da je svaka akcija motivisana nekom koristi. Kada daš ili pokloniš nekome nešto, ako ništa osjećaš se zadovoljan sam sobom, pa je i to neka vrsta koristi tj. benefita. No, po meni, tu nema nikakvog problema niti prepreke da nečiji uspjeh prepoznaš ili nečiji uspjeh ne pomogneš ako možeš. Ako neko uznapreduje sa neke pozicije na višu, to za mene ne znači da sam ja manje uspio, nego da imam priliku da sa tom osobom učinim više nego što sam ja sâm prije mogao. Ako nekome pomognem svojim znanjem i resursima, to ne znači da sam ja sada izgubio i nisam naplatio nešto sto sam trebao, nego znači da sam uložio u tog nekoga, ideju, projekat, a investicije se obično vraćaju. I to sa kamatom tj. većom vrijednosti od one koja je inicijalno bila. Što je neki moj poslovni partner, klijent, prijatelj jači, jači sam i ja. Što je kvalitetniji, gledaniji, čitaniji neki časopis, televizija, portal, moja ili reklama mog klijenta će biti gledanija, čitanija i na kraju će, kako god da okreneš, imati više efekta nego što je imala prije. Logično.
Tako, toj istoj čaršiji (u BiH ili inostranstvu, jer ni dijaspora nije imuna na ovaj gen) bilo koji drugi pisac, pjevač, umjetnik, manekenka, poduzetnik, poslovni saradnik ili bilo ko drugi ko nešto radi, trudi se i postiže može dovesti više turista, gostiju, klijenata, reklame i čega sve ne, a tako i više para i veće plate, a kroz to i možda bolje ceste, bolju zdravstvenu zaštitu i bolji život. Sami sebi nismo dovoljni i zajedno sigurno jesmo jači. I to ne zbog nekih tamo ideala, mira u svijetu, nego ličnog interesa svakoga od nas pojedinačno. Moja je poslovna i lična filozofija takva, a mislim da je ispravna. Doduše, ovoj vrsti percepcije tuđeg uspjeha ne pogoduje još jedan drugi gen, a to je da naši ljudi više vole 1 KM sada, nego 100 KM sutra i za tu 1 KM bi te i sada i odmah prodali. Ako ćemo iskreno znaju ponekad i slagati, no za takve stvari postoje ugovori i drugi načini regulisanja međusobnih obaveza, ako već nečija riječ nije dovoljno uvjerljiva. I na kraju, svakoga možes jednom iznevjeriti, drugi put već teže.
Maršalu, te bratstvu i jedinstvu je došao kraj, vanjskih neprijatelja su se riješili, ali unutrašnjih mislim da nikada nisu. A i kako su mogli, kad su u našoj zemlji, većina ljudi sami sebi najveći neprijatelji. Nikoga ne priznaju, niko nije dovoljno dobar, niko nije dobar uzor niti primjer.
I nek' crkne komšiji krava!
Samo šta ćemo kad krava više ne bude?
Utjecaj duhanskog dima na odjeću i čulo okusa: Šta su otkrili Stankica Stojanović i Eldar Resić
