{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Sam(i), u množini

S
10.6.2011. u 09:47
0
32
Sam(i), u množini
0
Sam(i), u množini
Kad se čovjek nađe u naizgled bezizlaznoj situaciji, onda shvati da biti Ništa u ovakvom vremenu, zapravo, znači biti Sve. Putujući po Bosni i Hercegovini u susretima s vrlo mladim ljudima, čovjek shvati da je sve više ljudi u centru i da ih je sve manje moguće prevariti.
Kad poredam činjenice iz prošle sedmice, izgleda da bi najbolje bilo da se nisam ni rodio. Pred kraj prošle, javili su se reisoljupci (zdravo, zdravo!) sa "čuvenom" listom islamofoba, na koju je odmah reagirala nekolicina ljudi do kojih mi je stalo, da se upišu na listu. Šta se čeka, što bi rekao niži oficirski kadar iz JNA u 80-tim.

Arnel Šaran i Marko Vešović su najdirljivije nastupili, pa im se javno valja prvima zahvaliti, a tu su i ostali, na Facebooku i ostalim društvenim mrežama. Bez njih, definitivno, ne bih ovako opušteno i s dozom možda i prevelike zajebancije dočekao taj zapjenjeni amaterski internetski poluskup. Problem neznalica je njihova prepotencija, a problem prepotencije – brutalnost. A o brutalnosti smo nešto, ipak, naučili. Zato pojedinci koji, poput Mustafe Cerića prizivaju sarajevsko ljeto ili samouhoda Ivo Lučić koji svaki dan iščekuje Bošnjake da napadnu Hrvate, unose onu nepotrebnu nelagodu u ionako rovito društvo, još uvijek puno bolnih rana. To se zove socijalna patologija.

Odmah zatim, eto i onog nesretnika Džemaludina Latića koji potražuje marke, njih 5.000, za duševne boli. Zakonsku osnovu nema, a da je prizivao "konačno rješenje", na svojim predizbornim plakatima - jeste. Sve što mu je ovaj mučenik pokušao objasniti jeste da je se ta terminologija ne smije koristiti, jer se ta kovanica koristi u obračunu Trećeg Reicha sa onima koji nisu odgovali Fuhrerovoj "višoj rasi". Stvar je odgođena za decembar, a do decembra ko živ ko radišić, što bi se reklo. Valjda neću proći kao kolege iz nekih drugih medija, kojima je presuđeno bez saslušanja samo zato što su se usudili taći u ugledne ljude iz stranke "relativnog pobjednika prošlih izbora", kako SDP sam sebi voli tepati. Doduše, kad čovjek vidi kako je konstituisan Dom naroda - a na čelu su, uz sve razlike, trojica ljudi iz SDA, SDS-a i HD-a - mora ga uhvatiti zebnja. Ta je koalicija, naime, vladala i pred sami rat.

Dvije duše jedno tijelo

Trebalo nam je, znači, dvadeset godina da se vratimo na početak. Sredinom sedmice u hotelu Evropa, sve neki ugledni i važni ljudi. Među njima i visoki predstavnik Inzko i Moore (najviši predstavnik?), jedna vrlo dobra i suvisla, vanjskopolitička inicijativa. No, ono što se dalo čuti iz usta međunarodnih predstavnika nije nimalo umirujuće: sve su to opća mjesta, standardne koks priče o putu ka Evropu koji treba biti izgrađen dvostrano, uz međusobno povjerenje, bla, bla, bla...

U međuvremenu reis piše pismo da neće više da se igra sa Zlatkom Lagumdžijom u Senatu Bošnjačkog instituta: da eto njemu njegove benkice i krpice, jer da se Senat nije sastao već pet godina, a i što bi on, reis efendija, sjedio u istom tijelu s nekim čiji partijski namještenici ukidaju vjeronauk. Što je, naravno, laž, ali k'o da je njemu danas do istine.

Opet u međuvremenu, obustavljena je i istraga u slučaju eventualne korupcije u koju su mogli biti umiješani ljudi iz vrha SDP-a. Na kraju, baš kao i u mnogim aferama prije, stvar će se će slomiti na nekom, u suštini, sporednom. Ovaj put na građevinskom poduzetniku Hasiboviću. Baš kao na onom vozaču za kojeg su utvrdili da je jedini kriv u aferi "Pravni fakultet".

I još jedan, konačno, lijep događaj: neko koga smatram velikim i važnim (i prijateljem, što je ovdje najvažnije) zasluženo je dobio počasni doktorat Univerziteta u Sarajevu. Održao je dirljiv, moćan govor koji čovjeku može natjerati suze na oči. Svaka ti čast, Danise. Još kad bi te razumjeli neki od onih kojima si se direktno obratio, bilo bi sjajno.

Istjerivanje iz vjere i partije

I, zaista, kad čovjek bolje promisli, malo je u ovoj zemlji i u ovom gradu stvari za koje se nakratko čovjek može uhvatiti šta bi ga moglo utješiti? Dovoljno star da znam da s filozofskog stanovišta utjehe nema, i ne tražim je, ali ljudski je pitati se zašto se čovjek osjeća tako izguran i ostavljen između dvije krajnosti?

Vjerske oligarhije, u ovom slučaju Cerićeva klika, učinile su sve je sve da istjeruju iz tradicije. Takvo instistiranje na politizaciji vjere odbija "en block", jer kako biti uz nekoga ko na tako očigledan način vara pastvu kojoj bi trebao osvjetljavati put?

S druge je strane svjetovna ljevica kojoj dušom pripadam, ali kako gledati sve te njihove blefere? Na bitnim mjestima ostavljaju ministre kojima ne mogu ništa. Na važna strateška mjesta, za direktore javnih poduzeća, biraju svoje poslušnike. Skrivaju poglede ustranu i ne javljaju se na telefone (doduše, vrlo rijetko zovem, da se ne razočaram), glumeći neodložne poslove vođenja države.

U političkom smislu, dakle, nema ničega za šta bi se čovjek (a je li ovo trebala biti Država za čovjeka?) mogao "zakačiti". No, u ljudskom i te kako ima. Zato je to današnje Ništa u kojem se nalazi veliki broj građana ove zemlje, zapravo, Sve. Putujući cijelom Bosnom i Hercegovinom, u Tuzli, Mostaru (zapadnom), Banjoj Luci (istočnoj i zapadnoj) srećem divne mlade ljude zbog kojih ne treba žaliti što sam na crnim listama, što me tuže bez ikakva osnova i što nemam osnovna ljudska prava i minimum zaštite za koju mislim da mi pripada.

Zbog njih vrijedi vjerovati da će sve ovo jednom proći i da ćemo s te nesretne dvije strane napraviti put ka Evropi.

Ispada da je biti neka vrsta duhovnog beskućnika - u jednom smislu ja sam to i fizički - pozicija spasenja. Ali, osjećam se bogatim do neba. Ko god pobijedi, neću stati na njegovu stranu. Jedina čovjekova obaveza je, biti na strani slabijeg. Ono zbog čega osjećam da nisam sam jeste da nas je, iz dana u dan, sve više takvih. Sami smo, ali već sada u nezanemarljivoj množini. I zato ne treba žaliti sebe.

Čovječe! Treba učiniti sve da progovore oni, koji se isto kao i Ti, osjećaju samima u životima koji su im servirani tako da ih ne žive kao ljudi, punim plućima, nego kao uljezi, ili u najboljem slučaju, kao sluge.

Sve nas je više u sredini, izbačenih iz tradicije i prezrenih od politike. I sve nas je teže prevariti. To zvuči kao sasvim dobar početak za put u civilno društvo. I kao zrno utjehe.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: