{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


KOLUMNA
/
Ruke bez zlih namjera

S
27.8.2010. u 19:36
0
11
Ruke bez zlih namjera
0
Ruke bez zlih namjera
Nije Lučić usamljen: koliko sličnih priča znate, i koliko su sve one međusobno povezane. Puno više nego što danas možemo misliti.
Najčešće nije zdravo ni razmišljati u šta se Sarajevo pretvorilo, odnosno gdje je trenutno javni i duhovni habitus "prijestolnice": ne bojte se, nije ovo nikakav lament iz osamdesetih, niti pozivanje na bolju prošlost sagrađenu referencama iz popularne i nešto nepopularnije kulture, ovo je, nekako, više vapaj za promjenom samih nas, želja za dijalogom i prihvaćanjem drugog, pa šta košta – da košta, jer stvari su nepovratno krenule dovraga.

Na ovakvo razmišljanje potakle su dvije stvari i obje su direkto povezane s medijima. Prva je suđenje kolegi Damiru Kaletoviću s Federalne televizije u Banjoj Luci, u koju je čovjek otišao odgovarati za to što mu je neko prijetio smrću i kazao mu da zaslužuje "metak u čelo", a Kaletović je skrivio to što je prijetnju neovlašteno snimio. Taj neko je Vitomir Popović, tada ombudsman za ljudska prava, a danas dekan Pravnog fakulteta u Banjoj Luci.

Pravna država u RS-u tako je našla pokazati svoje pravo lice, i to su stvari koje nas više ni začuđuju. Sad, petnaest godina od završetka rata u BiH s velikom sigurnošću se može utvrditi da najveća tragedija ovog društva nije rat. Najveći ponor je pristajanje na ono poslije rata. Na ubistvo duha i odsustvo mišljenja, na neradničko-provincijski mentalitet čekanja donacije i uživanja u vlastitim ratnim "stečevinama".

Drugi slučaj je nešto kompliciraniji: radi se o polemici nekolicine ljudi do čijih moralnih i intelektualnih načela držim ili sam držao s jednim modelom do kojeg se ne može držati, ako imalo držite do sebe. Dakle, riječ je o dr. Ivi Lučiću, profesoru na Filozofskom fakultetu u Mostaru, čovjeku koji se predstavlja kao znanstvenik, a piše političke pamflete, koji su uglavnom odbrana onoga što je Hercegovini u amanet ostavljeno Herceg-Bosnom i politikom "ko je jamio, jamio".Vrijeđati ugledne ljude u jednoj mikrozajednici kakva je bosanski franjevački red, i zlobno ih, pogrdno, denuncijatski i uhodaški zvati "daidžama" (što je podvala na fratarski narodni nadimak "ujaci" i čega je krajnja konsekvenca njihovo etiketiranje "balijama" – nije znastveni, nego špijunski diskurs! Lučić je, naime, kao vrlo mlad i perspektivan "uletio" u obavještajne službe i u tom časnom sportu bio značajna glava: tako mlad, a već načelnik SIS-a.

I tako je rasla je ta karijera znanstvenika među "pravim" Daidžama i Rojsovima, Šuškovima i Bobanima, Stojićima i Praljcima, trajali su istraživački radovi skidanja tereta s kamiona koji su dolazili iz pravca Splita nositi humanitarnu pomoć u Bosnu i Hercegovinu, koristila se izolacija Sarajeva, ubijali su se politički protivnici, a poslovno carstvo je raslo. Lučićeva porodica, naime, vlasnik je nekolicine firmi u Ljubuškom i okolini i u zadnjih je dvadesetak godina ''drmala'' tim krajem.

Akademski oficiri i poratna sreća

No, sreća se pomalo okrenula: u godinama krize, a i zbog vlastite savjesti, ljudi počnu zapitkivati kako je ko stekao bogatsvo, a nesolidne firme propadaju. Kod Lučića se nagomilalo i bogatstva, a bogme i aferima, pa se pribjeglo ''znastveno''-''medijskom'' pokušaju odbrane istog. No, neće ići, ne zato što bi Ljubuški, Federacija ili BiH bili spremni uspješno se obračunati sa takvim slučajevima, nego zato što carstva poput Lučićevog, narasla na pljački i sumnjivoj privatizaciji, imaju svoj početak i svoj logičan kraj. U nas je tako, stari, dobri Miroslav Krleža rekao bi da se radi o orijentalnom mamurluku: politiku češće određuju nekakve prirodne zakonitosti, odumiranje, osmoza i gerijatrija, nego promišljena akcija. Takvi smo, volimo čekati da neko umre ili oboli pa da kažemo pravu istinu. Za ostalo smo slabi, zato nam država i nije uspješna a glavni grad nam se duhovno urušava i kruni, kao kakva starija gospođa poslije hemoterapije.

Da se razumijemo, Lučić(i) nisu nikakav hercegovački ekskluzivitet: koliko priča znate o tome da se današnji profesor univerziteta na početku rata zakitio uniformom i oružjem (često se radi i o bivšim JNA-kadrovima), uz veliku ''oslobodilačku'' karijeru, zbombao se i doktorat, i uz zemljačku pomoć napredovalo se do vrha Univerziteta? Nema tu greške, bez obzira na providnost takvog koncepta, bezobrazluk i erozija kriterija još uvijek najbolje pale – žene (uglavnom) vole oficire, a oficiri akademske titule. I tako ukrug.

Zavjerologija i inat

Prije nego što i sam dobijem atribut da sam pripadnik nekakve daidžinsko-muslimansko-internacionalne zavjerološke grupe valja reći da mi nije mrsko kad vidim napredak u Hercegovini, gradnju i uspjehe koji se događaju na raznim nivoima, pogotovo u njezinom zapadnom dijelu. Niti mi je krivo što su neke od tamošnjih općina pri samom vrhu nataliteta u BiH. Često sam u (Zapadnom) Mostaru, Ljubuškom, Čitluku, Čapljini, Međugorju, negdje volim i osjećam taj svijet, pa i razumijem njegove zablude. Da bi se krenulo dalje, valjat će se odreći mračnog dijela prošlosti, i pravno procesuirati one koji su na tome narasli i postali bitni. Poslužimo se primjerom iz Banje Luke: vrijeme je da jednom odgovaraju oni koji ispaljuju metke u čelo, a ne oni koji ih primaju. Lučić nije spreman prevazići prošlost, jer nema konteksta koji bi mu više donio od onoga što u odnosu na druge ima sad, tako da je njegova pojava jasna. A tu pojavu, inteligentno i inadžijski, najbolje je oslikala jedna dama. Zbog toga sada trpi prijetnje: u provincijskom mraku lakše je postaviti bombu pod smokvu ili pod auto, ili ispaliti metak u čelo tamo gdje nema javne rasvjete. Naime, kad su lučićevski tipovi u pitanju – sve je moguće.

Propast nakon ratova

Zanimljiv diskurs, dakle, dolazi iz jednog pera na kojeg se Lučić već ostrvio, a koje sarajevske kolege, pa i istomišljenici, ne mogu do kraja prihvatiti zbog nerazumijevanja konteksta u kojem se stvari dešavaju i slabog propitivanja vlastitih pozicija. Riječ je o pisanju kolegice Martine Mlinarević-Sopte, koja na portalima secira to čime Lučić(i) truju okolinu, ali uspijeva i Sarajevu dobaciti ono što je u tom kontekstu muči. Pa kaže Martina: "Prisjećam se sada i svog osobnog statusa onomad mlade zvijezdice na tom njihovom nebu (misli se na sarajevske intelektualce, op. a.) dok sam s kamena čupala hercegovačke tajkunerije i gadosti na vidjelo. Ali u trenutku kada dirnete u njihove svetosti, združeno bratstvo ublehaških taština i susretnete im njihovu hinjenu humanost sa odrazom u zrcalu, vi ste tek mala kamenjarska nacionalistkinja i samo će vrijeme pokazati kada će iza vašeg osmijeha izrasti jedan novi, ženski Goja s Briga. Suviše jasna kvalifikacija nečijeg obraza."

Kratko i jasno: nama u sarajevskim ulicama i redakcijama je lakše "udarati" po pojavama koje se događaju u unutrašnjosti, jer bilo kako bilo, unutar ovdašnjih komunikacija postoji kakav-takav red, pa i zaštita. S druge strane, prema ljudima koji u svojim sredinama rade neke "metropolitenske" poslove (takvi su recimo Rizo Rupić u Jajcu, Aleksandar Trifunović u Banjoj Luci, Esed Karić u Gradačcu, Amir Brka u Tešnju, Miro Petrović u Mostaru – osjećam neskriveno poštovanje. Kao i za koleginicu Martinu: izašla je na megdan jačem, i njezina hrabrost i pravo se moraju uvažavati.

Današnje Sarajevo, pa i njegovi najbolji dijelovi, od svoje skučenosti i mentalne provincijalizacije, nije u stanju da do kraja čuje signale koji mu se šalju iz ostatka Bosne i Hercegovine. Historičar Robert Donia na jednom mjestu vrlo tačno piše o Sarajevu: "Prosperitet Sarajeva je počivao na pripremanju muškaraca za rat, ali sam opstanak grada, koji nije bio utvrđen, ovisio je od održanja mira. Grad je cvjetao i rastao sve dok se Osmansko carstvo širilo. Ali kada je širenje polako zaustavljeno, a carstvo počelo gubiti teritorije, položaj Sarajeva i njegovi ekonomski temelji su ga učinili lakom metom za osvajače koji bi stigli na brda iznad grada. S prvim znakovima prestanka osmanskih osvajanja, grad je ušao u period kontinuiranog propadanja koji je trajao do sredine XIX stoljeća."

Doživljava li Sarajevo upravo verziju propadanja iz sredine 19. stoljeća, o kojem piše Donia, koje stiže nakon ratova? U spašavanju od te propasti dobro dođu i "ruke" sa strane, ruke žena i ljudi koji na svojim leđima trpe zulum tajkunerije i lažne znanosti, koje Lučić tako suvereno utjelotvoruje i zagovara.

Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: