{{error}}
Korisničko ime ili e-mail
Lozinka
ili
Facebook prijava


Unesite e-mail:


Rudar koji je bježeći kroz šume preživio genocid danas je deminer: Ne dozvolite da vas UN brani

8.7.2014. u 08:14
174
Rudar koji je bježeći kroz šume preživio genocid danas je deminer: Ne dozvolite da vas UN brani
174
Rudar koji je bježeći kroz šume preživio genocid danas je deminer: Ne dozvolite da vas UN brani
Foto: Deutsche Welle
Rešid Dervišević je jedan od Srebreničana koji su preživjeli genocidu u tom gradu. U julu 1995. godine je do slobode bježao kroz šumu. Taj isti put ponovo pređe svakog jula učestvujući u Maršu mira.
Rešid Dervišević se rodio 1959. godine u selu Dimnići kod Srebrenice. Život ga nije mazio. Kao dijete u ovom zabačenom selu čuvao je stoku. Kasnije se zapošljava u obližnjem rudniku Sase. Bio je vrijedan rudar i dobar omladinac pa su ga slali na omladinske radne akcije sa kojih se uvijek vraćao sa značkom udarnika.

"Živjeli smo lijepo i mirno", priča Rešid: "Sjećam se radne akcije u Sloveniji, bilo smo kao jedan, niko nije pitao što sam ja Rešid, što je onaj Marko ili drugačije. Odjednom je to sve puklo, kao da se nešto prolomilo. Često se pitam zar je to moralo tako biti. Sjećam se, recimo, pred sami rat žena jednog mog poslovođe Srbina se ubila skočivši u rudarski uskop vertikalno dubok više od 60 metara. Jedan kolega Alić i ja smo se na konopcima spustili da izvadimo njeno tijelo iz uskopa, a ni jednog trenutka ne razmišljajući da je to stari kop da se može svakog časa obrušiti i nas zatrpati. Onda je došlo zlo. Ubijeđen sam da je to dugo pripremano jer se preko noći moglo dogoditi toliko zla", kazao je Dervišević za Deutsche Welle.

Izgubio više od 60 članova familije



Rešid je rat proveo u Srebrenici. U gradiću, stiješnjenom između brda, prije rata jedva da je bilo dovoljno mjesta za desetak hiljada stanovnika.

U ratu nas je u Srebrenici bilo više od 40.000, priča Rešid i nastavlja: "Nemaš struje, nemaš vode za piće, nema ni one da se možeš oprati, nema hrane. Kad su počeli dolaziti konvoji pomoći srpska vojska ih je strogo kontrolisala. Hranu nisu propuštali tako da su nam dolazile recimo peći tzv. bubnjare i slične beskorisne stvari. Najgore je bilo kad nemaš soli, a bez soli lagano umireš. Bukvalno se vodila borba za goli opstanak. So za posipanje puteva smo sakupljali pa iskuhavali i stavljali u hranu. Danas, naprimjer, jedeš nešto tako posoljeno, a drugi put ne soliš da se uštedi. Snalazili smo se kako je ko umio, kuhali smo žaru i druge trave pa jeli. Bilo je nekih koji su umrli od gladi jer su imali velike porodice, a nisu mogli da se snađu. Nije bilo lijekova i sanitetskog materijala. Ranjenici su umirali jer nije bilo krvi da im se da transfuzija, a Srbi nisu dozvoljavali da se ranjenici evakuišu"

Rešid je u ratu i genocidu u Srebrenici izgubio mnoge članove porodice.

"Izgubio sam brata, dva bratića, amidžu, četiri amidžića, dajdže, dajdžiće ..., negdje oko 60 članova što bliže, što dalje familije. Zahvaljujem samo Bogu da su mi djeca bila mala, najstarije je imalo oko sedam godina, tako da su preživjeli, vjerovatno da su bili stariji ne bih ih danas imao", govori Rešid sa suzama u očima.

Ipak, napominje kako u tok užasu koji su preživljavali nisu gubili duh i nadu.

"U svakom zlu nađe se i nešto dobro. Oraganizovale su se igranke, turniri u malom fudbalu, ljiljanijada kao neka vrsta narodnog višeboja... Nažalost i neprijatelj je to znao. Negdje početkom 1993. godine, kada smo smatrali da će rat ubrzo stati organizovali smo turnir u malom fudbalu i bilo je puno gledalaca. Na igralište palo je nekoliko granata. U mahu je poginulo 74 i ranjeno oko 100 civila. O tome se dugo nije ni govorilo i tek prije koju godinu se to počelo obilježavati. Inače ja sam ubijeđen da brojka od 8.372 ubijenih u padu Srebrenice nije tačna, niti konačna. Bilo je porodica koje su potpuno stradale i nema ko da prijavi njihov nestanak. Pokazuje se to već sad kada je ukopano u Memorijalni centar 6.066 tijela, a više od 4 000 već ima pronađenih koja čekaju na identifikaciju", govori Dervišević.

Bijeg kroz šumu sa 250 grama šećera u džepu



Rešid se u julu 1995. godine, bježeći iz Srebrenice kroz šumu, uspio domoći slobodne teritorije i doći u Tuzlu.

"Kada sam krenuo na put od hrane sam imao samo 250 grama šećera u džepu. To mi je uz malo vode pomoglo da preživim tih osam dana za koliko sam imao sreću da stignem do Nezuka. Neki su putovali i pet-šest mjeseci. Svojim očima sam na tom putu smrti vidio svašta, koliko je ljudi samo poginulo. Čuda neviđenih je bilo, bacali su na nas bojne otrove od kojih su ljudi ludjeli, halucinirali. Sve vrijeme su nas tukli granatama."

Do penzije tražeći mine



Po završetku rata Rešid Dervišević je demobilisan nakon što je jedno vrijeme bio profesionalni vojnik. Godine 1997. završava šestomjesečni kurs za deminera i od tada je do nedavno radio jedan od najopasnijih poslova na svijetu - čistio je minska polja.

"Prvi moj zadatak kao deminera bilo je čišćenje od mina prostora jednog vodozahvata u selu u koje su se trebali vratiti Srbi. Moj prvi susret i kasniji rad sa tim ljudima bio je krajnje korektan, kako sa moje tako i njihove strane. Nije bilo, tako da kažem, nikakve pomisli na osvetu. To je kao što znate u cijeloj Bosni tako. Nikada niste čuli da je recimo neko otišao negdje da se osveti za gubitke svojih najmilijih, a toliko je ljudi nevinih ubijeno, čak su i mnogi nekažnjeni zločinci poznati. Osvete nema što je dobar znak da je dobrim dijelom oprošteno, ali se zaboraviti ne smije. Ne smijemo zaboraviti, stalno moramo, posebno mlađe, podsjećati na to šta se dogodilo jer ako zaboravimo zlo će se ponovo desiti", kaže Rešid.

Svake godine prolazi stazu krvlju natopljenom



Od prvog puta pa sve do danas, svakog jula, Rešid Dervišević je u koloni "Marša mira" koja se u znak sjećanja obrnutim smjerom kreće stazom smrti iz 1995. godine.

"Dva tri mjeseca prije polaska na marš počinje nervoza, ne mogu da spavam, budim se u polusnu i vidim ponovo one slike užasa što sam ih gledao u julu 1995. godine. Ponekad se probudim sav oznojen i ne mogu sebi da dođem, nije mi jasno jesam li to sanjao ili mi se to opet dešava. Razlika od tog puta smrti je samo u tome što se na ovom ne puca i ne gine. Emocije i sjećanja naviru i ne mogu se suzbiti... Gdje sam se posljednji put vidio sa bratom, gdje sam posljednji put vidio komšiju... Po dolasku sa marša u Potočare osjećanja postaju podijeljena. Bol i tuga naviru jer oko sebe vidim samo bijele nišane umjesto dragih lica ljudi sa kojima sam se družio, sa kojima sam radio i koje sam izgubio: brata, bratiće, rodbinu, prijatelje, komšije,... Prvo što tada uradim je da odem na mezare mojih najmilijih. Sa druge strane sam zahvalan Allahu. što mi daje snage da ja taj put pređem ponovo. Ne govorim to zbog fizičkog napora koji je sa godinama sve veći, već onog unutrašnjeg preživljavanja koje ima svaki onaj što je to doživio u stvarnosti i ponovo preživljava idući tom stazom čija svaka stopa čini se da je krvlju natopljena."

A, kada je riječ o suživotu Srebreničanin je kaže: "Možemo živjeti jedni pored drugih, a zajedno...", odgovor ostaje nedorečen, ali nastavlja: "Povjerenje je izgubljeno, teško ga je vratiti. Ekonomija nam u tome najviše može pomoći. Jaka ekonomija da svi radimo, da imamo posla. Tako će biti manje priče i razmišljanja o politici, ljudi će biti zadovoljniji i svih problema će manje biti."

Na kraju Rešid Dervišević javnosti želi poslati poruku iskustva svih Srebrenčana iz tzv. "zaštićene zone":

"Ne dozvolite nikad da vas UNHCR hrani i UN brani, Srebrenica je odgovor zašto."


Email adresa: (nije obavezno)

Tekst ispravke: